UVOD BAJOSLOVLJE, mitologija u Hrvata još se nije razvilo u samostalnu disciplinu jer je područje bajoslovlja podijeljeno između više humanističkih znanosti i što u nas nema znanstvenika koji bi se u skladu sa svojim osnovnim zadacima mogli u potpunosti posvetiti bajoslovnim pitanjima. Može se čuti da Hrvati kao kršćanski narod svoje običaje doživljavaju kao kršćanske i da je zato pogrešno tragati za poganskim komponentama u našim običajima. No, ne treba smetnuti s uma da postoje brojna praznovjerja na kojima su možda upravo izrasli kršćanski običaji. Poučan primjer prepletanja kršćanskih i pretkršćanskih tj.poganskih elemenata jest inačica lijepe marijanske pjesme u kojoj se opisuje apokrifna epizoda na povratku iz Egipta. ( Marija treba prijeći more, zamoli brodara, no on ju traži novce. Ona ne želi platiti i prisiljena je prokrčiti si put, a zlog je brodara naučila pameti prividnim požarom njegove kuće. On ju je zamolio da ju spasi - zgodan način naglašavanja Marijine zagovorničke uloge, a ona je to premda nije zaslužio učinila. U zagorskoj inačici iz Petrovskoga kraj Krapine zapisane sredinom prošlog stoljeća nailazimo na neobičan kraj koji kaže: „Nečem ja tebi pomoći, nisi me štel pelati čez ovu vodu široku. „Takva inačica objašnjava se činjenicom da se s likom Marije, Isusove majke, zagovornice u opasnostima isprepliće gotovo jedanko važna osoba iz drugog vjerskog sustava: iz slavenskog poganstva, koja je bila osvetoljubiva kći visokih nebeskih božanstava. Praznovjerje dakle stoji u opreci s punovjerje, a o praznovjerju govori onaj tko misli da to njemu nije svojstveno, da je nemoguće prihvatiti kao ispravno, prazna vjera. Praznovjerja su ona vjerovanja koja se ne uklapaju u naš sustav vjerovanja. Pojam praznovjerje je dakle subjektivan, ovisan o vjerskom uvjerenju onoga tko donosi sud o nekom vjerovanju, tko odlučuje je li riječ o pravoj vjeri ili o pukom praznovjeruju. Praznovjerje je dakle pojavna kategorija koju spoznajemo samo vjerskom spoznajom. Tijekom znanstvene spoznaje kreću se oprečni pojmovi kršćansko: nekršćnasko. Sikveruš-mise su pojedinci po Slavoniji još početkom 20.st dali služiti s nakanom da se Bog osveti neprijatelju, a koje se sigurno nisu podudarale s kršćanskim poimanjem ljubavi prema bližnjemu. Uspoređivanjem naših običaja sa sličnim običajima u drugih naroda, možemo pomišljati da je običaj bio poznat poganskim Slavenima, dakle da je običaj praslavenski pa time i pretkršćanski. ANTROPOLOGIJA OBREDA BAJOSLOVLJE ili MITOLOGIJA? Hrvatske riječi praslavenskog podrijetla bajati i sloviti stoje jedna prema drugoj u značenjskom smislu kao i mythos i logos. Tako bajoslovlje znači slovo o basnama, razumski govor o pripovjedanju o bogovima. Isto kao što mitologija znači razumsko objašnjavanje pripovijesti o bogovima. Mit po biti, Mit kao osnovni predmet zanimanja bajoslovlja jest logička i čvrsto strukturirana usustavljena predaja kojom se objašnjava ustrojstvo svijeta i čovjekov položaj i uloga u njemu. Mit je pripovjedanje o zgodama bogova, o događajima prije početka vremena, koji se događaju mimo njega, a ti događaji bitno utječu na tijek našega vremena. Mit sam nije imao pravog smisla, mit je zajedno s obrednim činom - Dromenonom sastavni dio obreda i tek u toj sprezi ispunjava svoju pravu ulogu. Mit je sveti tekst koji se pripovijeda uz obrede, a da bi djelovao što svečanije i da bi se lakše pamtio, složen je u obliku pjesme. Mit u širem smislu odnosi se na ono što nije razumljivo, službeno, znanstveno objašnjeno, ali ovdje se bavimo mitovima u starom značenju. Hrvatskoj riječi obred odgovara međunarodna tuđica ritual. U kršćanskoj frazeologiji riječ ritus označuje „propisom uređeni način obavljanja liturgije“. U kršćanskoj terminologiji riječ kult znači častiti boga, gojiti vjeru u boga. Liturgija i ritual u funkciji su kulta kao njegovanja vjere u Boga. Sakralno znači biti bogu posvećen, i izvorno smješteno u sveti, ograđeni prostor. Profano je onda opreka sakralnom, profano je dakle ono ispred hrama, ono što nije sveto. Mit zapravno ne možemo shvatiti ako ne uzmemo u obzir vjerovanja koji idu uz njega i obrede uz kojih se pripovjeda. Kao što u slavenskih naroda mit danas više ne postoji, pa mu se mogu naći samo krhotine u folklornim tekstovima, tako više ne postoje ni poganski slavenski obredi, a njihovi se ulomci mogu ipak naći u pučkim običajima. To znači da recentni običaji nude gradivo za rekonstrukciju praslavenskih obreda jednako kao i folklorna surječja za rekonstrukciju mitskih tekstova. Tako rekonstruirajući značenje običaja u pogansko doba možemo bolje objasniti današnje običaje. KRATKI TEČAJ OBREDNE MITOLOGIJE Obred počiva na 3 elementa, to su misao(spoznaja), obredni čin i tekst. Vrst trojstva. Stari mitski tekstovi mogu se podijeliti na 2 dijela, prvi dio je opis stanja prije stvaralačkog čina, a drugi obuhvaća prikaz nastanka svega na svijetu. Mitski svjetonazor obuhvaća vrijeme na poseban način, na početku je nastao svijet, od tog trenutka počinje naše vrijeme, naša povijest, sve što je za nas važno nastalo je u Pradoba, trenutku koji je prethodio našem vremenu. Tako dakle svijet možemo razumijeti jedino u jedinstvu dvaju aspekata; sinkronijskom/sintagmatskom i paradigmatskom/dijakronijskom. Mitski svjetonazor izjednačuje mikrokozmos i makrokozmos, čovjeka i svemir. Uočljiv je paralelizam ljudskog tijela i prirode oko nas: tijelo-zemlja, krv-voda, kosti-kamen, oči.sunce, dah-vjetar. Obredi imaji 3 osnovne funckije: religijsko moralnu (mitovi objašnjavaju kako se ljudi trebaju ponašati), zaštitnu (društvo treba zaštiti od napada neprijatelja) i gospodarsku (obredima treba osigurati rodnost i plodnost). Mit simbolozira riječima ono što je misao zamislila (spoznala), a obrednim činom to želimo prikazati. Dok je mit povezan sa svetim, on je živ, no i svetost živi samo kroz mit i obred. ZAŠTO SLAVENSKO BAJOSLOVLJE? Bajoslovlje možemo promatrati bilo u okviru jednog naroda npr. Grčka mitologija ili u širem okviru u kojem uspoređujući pojave više naroda možemo doći do lakšeg zaključka o njihovoj povijesti. Bajoslovlje poganskih Hrvata ne postoji kao pisan izvor. Do hrvatskog bajoslovlja možemo doći tako da rekonstruiramo praslavensko i onda dobivene spoznaje primjenimo na hrvatske prilike. Slavenskim se bajoslovljem možemo baviti samo povijesno i poredbeno. Bajoslovlje drevnih Hrvata bilo je slavensko i može se razumijeti samo u slavenskom kontekstu, rekonstruirajući praslavenski vjerski sustav uspoređivajući pojedine slavenske predaje i uklopiti ga u širi indoeuropski kontekst. Nemoguće je dobiti cjeloviti prikaz cjeline praslavenskih vjerovanja, valja se zadovoljiti ulomcima i isječcima. IZVORI I PROUČAVANJE 39.str Spoznaje o praslavenskoj vjeri i bajoslovlju crpimo iz nekoliko vrsta izvora, arheološki, pisani, predajni... Arheološki su jedva uporabivi, pisani se dijele u dvije skupine: jedni svjedoče o praslavenskom poganstvu iz vremena kad su Slaveni još činili jednu, po svojoj kulturi cjelovitu zajednicu, a drugi govore o vjeri, bogoštovlju i bajoslovlju koje su razvili pojedini slavenski ogranci. Važni su Kyivski ljetopis, Ipatjevski ljetopis, pripovijest o Igorovoj vojni- ep koji datira oko 1185g. U njemu se na nekoliko mjesta aludira na bogove Velesa, Dažboga i Hrsa. Magdeburški kanonik Thietmar sastavio je Ljetopis Chronicon u kojem su štovali Zuarasica ( Svarožića), a na vjeru zapadnih Slavena osvrnuo se svećenik Adam iz Bremena, koji je naveo učena mjesta iz Eneide, prepričao Thietmara, no ime Svarožić je nestalo, a župnik Helmond nakon 1177. preuzeo je Adamov opis, uvrstio u svoju Chronicon Slavorum koja je 1556.tiskana, a bog Radigost postao je svojinom slavenskog bajoslovlja i ostao do danas. Važan je opis zapadnoslavenskog poganstva u Gesta Danorum, u Danskoj povijesti, opisan je pohod danskog kralja Waldemara 1168.godine i opsežni opisi bogoštovlja i bogovi: Rugievit, Porevith, Porenutius. Povjesničar Jan Dlugosz/ Longinus dodao boga Marsa, Jupitra- Jeza, Veneru- Dzydzilelya, Plutona- Nya, Dianu- Dzewana i Cereru-Marzanu) - praslavenski bogovi ušli u polja slavenskog bajoslovlja. Predajni izvori. Folklorne tvorbe poput pjesama i pripovjedaka te razni običaji u kojima možemo slutiti krhotine starih mitova i obreda, praznovjerja. Bogovi istočnih Slavena nisu isti kao i kod zapadnih, jedino isto božanstvo je Svarožić. Uspoređivanje je teško jer su slavenske grane proživjele brojne kulturne i društvene i političke promjene. ZNANSTVENI PRISTUP I POKUŠAJI REKONSTRUKCIJE Granicu između izvora i proučavanja teško je povući, a na znanstvenoj rekonstrukciji slavenskog poganstva okušali su se Kuzma Praški, Jan Dlugosz, u nas kasnije Pavao Ritter Vitezović, Matija Petar Katančić koji je iznašao bogove koje je nazvao Kart, Sarmand, Badnjak, te boginje Vilu i Velju. Luka Ilić Oriovčanin u svojim Narodnim slavonskim običajima nastojao je dokazati duboku starinu slavonskih običaja i vjerovanja uspoređujući ih s običajima drugih slavenskih naroda i Indijaca. PRASLAVENSKO I PRAINDOEUROPSKO Kao što poganska mitologija drevnih Hrvata ovisi o praslavenskoj, tako je i praslavenska nastala iz praindoeuropske. Pritom valja imati na umu da su se praindoeuropljani kao pretpostavljena jezična i kulturna skupina sa zajedničkom mitskom predajom raspali prije od oko otprilike 6000 godina, a s tim se prekinula komunikacija između pojedinih skupina koje su se našle u novim okruženjima što je dovelo do razlike u mitologiji pojedinačnih naroda. Ipak mogu se rekonstruirati podudarnosti između značenja riječi, imena bogova, obreda i njihova međusobna ovisnost. No isto tako vrijeme je učinilo svoje pa su se jednaki bogovi našli u različitim okruženjima i kroz to mijenjali svojstva. Dakle, za razumijevanje slavenskog bajoslovlja osobito je važno smjestiti ga u indoeuropski okvir, jednako kao što ćemo prahrvatsko morati smjestiti u slavensko. KOZMIČKI SUKOB Glavni junaci Perun i Veles. Drugovi ili suparnici? Kod južnih Slavena izvori nam uopće ne govore o poganskim bogovima. Zapadnoslavenski izvori donose cijele popise bogova, ali ne govore ništa o njihovom odnosu, a prvo treba otkriti suodnose bogova kako bismo odredili strukturu njihova bajoslovlja. Ni kod istočnih Slavena ne bi bilo drugačije da nisu očuvane mirovne pogodbe poganskih Rusa s Grcima koje su diplomatski dokumenti. U nagodbama navode se ruski poganski bogovi Perun i Volos. Igrom slučaja pokazat će se da su oni bili glavni junaci mitske kozmičke drame. Perun uz Peruna vežemo vojnike, oružje, rat, smrt oružjem. Iz razdoblja raseljavanja, iz 6.stoljeća postoji jezgrovit opis vjerovanja jedne skupine Slavena s područja lijeve obale Dunava u kojem se govori o bogu, tvorcu munje, jedinom gospodaru svega kojem prinose žrtve, ali se ne spominje ime. No da se zaključiti da je to mogao biti jedino bog kojeg poznamo pod imenom Perun. Perun riječ znači grom munja. U različitim narodima javlja se različitim nazivima: naziv mjesta, gora, padina itd. Npr. u Hrvatskoj Perun na Učki, Perunčevac kod Pazina u Istri, itd. U Dubrovačkoj okolici biljka perunika nosi znakoviti ime bogiša, izvedeno od bog. Dan 29.travnja zove se tamo Sveti Petar Bogišar jer toga dana ljudi donose perunike- bogiše na oltare. Važan trag Perunova štovanja kod južnih Slavena pronađen je u običajima dodola ili prporuša. Riječ je o ophodima u doba suše u kojima ophodnici prizivaju kišu pjevajući posebne pjesme. Svantevit je bio najugledniji bog Baltičkih slavena i istraživači ga uspoređuju s Perunom. Važna su dva arheološka nalazišta slavenskih svetišta, jedan u Novgorodu, gdje su pronašli tragove Perunova svetišta, a drugi kod Breclava. Veles Roman Jakobson sažeo je spoznaje o Velesu/Volosu. Kada se Veles spominje s drugim bogovima, u tekstu mu je najbliži Perun i obrnuto. Govori se o Volosu kao bogu stoke, i imetka mozda, ima svoje podanike seljake. KOZMIČKI SUKOB Perun i Volos/ Veles bila su jedina dva praslavenska boga čiji se međusobni odnos može bar djelomice rekonstruirati na temelju pisanih izvora. Dva boga stoje na suprotnim stranama i među njima vlada napetost. Postavlja se pitanje: Može li se njihova rekonstruirana struktura međuodnosa pronaći i u folklornim tekstovima 19 i 20st. i može li se tim tragom doći do mitske pripovijesti? Etimološka srodnost ključnih riječi, ne samo imena bogova, i cijelih rekonstruiranih fraza dala je dugo traženi oslonac. Tim putem krenuli su Dumezil, ivanov, Toporov, Uspenskij, Katičić. Bjeloruska priča o borbi između Boga i Nečistog (vraga) donosi opoziciju gore na nebu:dolje na zemlji koja odgovara opreci Peruna i Velesa. 89str. Pročitaj priču. Bog ne može biti kršćanski bog nego poganski bog Gromovnik, a Nečisti bi bio Veles. Uočljiva je varijanta Bog/sv.Ilija koji se javlja u nekim inačicama u svađi s nečistim. I opreka nečisti/vrag/zmaj. Grom je ubio zmaja, tri dana kišilo dok nisu pronašli truplo, pokopali su ga no zemlja ga je stalno izbacivala s kišom. Trebalo ga je pravilno pokopati. Zanimljiv je opisan poganski pogreb: truplo treba nasuti zemljom i nakon tri dana zemlja se otvara i uzima pokojnika sebi. Sveti Ilija je kršćanski nadomjestak za peruna kao što je Vrag zamijenio Velesa. Gromovnik gađa suparnika, a pritom ne pazi na čovjeka koji bi mogao nedužan stradati. INDOEUROPSKI KORIJENI Ivanov i Toporov pokazali su 1974. kako je praslavenski mit o sukobu između Peruna i Zmije čvrsto usidren u indoeuropsku predaju. Posebno su važne paralele s vedskim tekstovima, to je drevna indijska predaja. Vede su zbirke prastarih obrednih pjesama, hvalospjeva, himni. Riječ Veda izvedena je iz indoeuropskog glagola weid, vidjeti znati. Budući da se Vede prenose isključivo usmenim putem, postoje posebne škole u kojima se one uče napamet. Hetitska predaja očuvana je samo u odlomcima, ali pokazala je već dobro poznate elemente iz praslavenskog mita. opreka dobro:zlo, Perun i Veles u sukobu. U kršćanskoj interpretaciji, Veles se izjednačio s vragom u paklu. No ne smijem se zavesti i pomislit da je Perun bio isključivo dobar bog. Oba su bila opasna za ljude, no i od obojice je isto tako mogao imati koristi. GROMOVNIKOVO ORUŽJE Predmetom ovog poglavlja je vjerovanje o neolitičkim sjekiricama koje su našli seljaci i donosili kući ne bi li im čuvale dom od udara groma. Nalazišta su dakle tavani i zidovi seljačkih kuća. U Hrvatskom zagorju kamene sjekire nazivaju „strelni kamen“ ili „strele“. Kamena sjekirica=kao munja koja se ukopala u zemlju. Budući da je prema narodnom vjerovanju poznato da grom neće dva puta u isto mjesto, dobro je imati okamenjenu munju u kući. Jednaka vjerovanja i izrazi koji se ponavljaju u raznim slavenskim narječjima svjedoče o tome da pred sobom imamo zajedničku praslavensku predaju iz vremena prije raspada praslavenske zajednice. Slična su vjerovanja i izvješća i iz Skandinavije, u Nijemaca, u Indiji, kini. Stari Slaveni su to vjerovanje baštinili još iz praindoeuropske zajednice, a govori se o mitskoj predodžbi o dvoboju između Gromovnika i Zmije, Gromovnikovo je oružje munja u obliku kamenog mlata, sjekire, kojom bije Zmiju i usput nanosi štetu ljudima. Naše kamene strele, strelni kameni u seljačkim domovima sjeverozapadne Hrvatske doista su preživjeli svjedoci prahrvatskoga, praslavenskoga pa i praindoeuropskoga mitskog sustava u kojemu su one igrale ulogu oružja jednog od najviših, kod Slavena i najvišega, najmoćnijega boga Peruna, odnosno praindoeuropskoga *per(k)u-no-. Mitska priča o borbi između Gromovnika i Zmije temeljna je slika u drevnome indoeuropskom svjetonazoru. Ivanov i Toporov govore o njoj kao o „osnovnom mitu“. Većina ostalih mitova i koncepcija te ponašanje ljudi u najrazličitijim prigodama temeljili su se na tom mitu. To vrijedi primjerice za organizaciju pravnog sustava, za shvaćanje prostora, organizaciju vremena, kalendara itd… Belajeva se metoda temelji na sučeljavanju filoloških interpretacija rekonstruiranih mitskih fragmenata s etnološkom rekonstrukcijom obredne (običajne) radnje. Autor zapra-vo rekonstruira (pra)slavensko bajoslovlje, jer do (pra)hrvatskoga bajoslovlja (mitologije) možemo doći tek preko rekonstrukcije praslavenskoga, ako ga uklopimo u širi indoeuropski kontekst i onda dobivene spoznaje primijenimo na hrvatske prilike. Vitomir Belaj pronalazi tragove pretkršćanske slavenske vjere u hrvatskom folkloru te sasvim legitimno izdvaja Peruna i Velesa kao glavne junake praslavenske mitologije. Različite aspekte mitske priče o životu božanskoga junaka Peruna povezuje Belaj s recentnim hrvatskim pučkim običajima, tumačeći nam tako postanak i razvoj mnogih vjerovanja i štovanja.