Težak - Teorija i Praksa Nastave Hrvatskog jezika (2)

S S.Težak: TEORIJA I PRAKSA NASTAVE HRVATSKOG JEZIKA (T N H J i K 2) NASTAVA FONETIKE I FONOLOGIJE - FONETIKA = nauk o prirodi glasova - FONOLOGIJA = nauk o funkciji glasova u govornom lancu - FONOSTILISTIKA = nauk o fonetskim i fonološkim sredstvima individualizacije izraza > te tri znanosti uče se u školi; tu su usko povezani i pravogovor i pravopis - mjesto i opseg sadržaja fonetike i fonologije u OŠ-skim i SŠ-skim programima određuju načela opće naobrazbe, primjerenosti, funkcionalnosti te razlikovanja i povezivanja jezičnih razina; tu je, prije svega, i svrha učenja hrvatskog književnog jezika - iz fonetske i fonološke tematike za opću naobrazbu u obzir dolaze ovi sadržaji: 1) govor i govorne jedinice 2) govor i pismo 3) govorni organi i tvorba glasova 4) glasovi hrvatskog jezika 5) podjele glasova 6) glasovne promjene 7) naglašivanje 8) rečenična intonacija 9) stilogenost glasova - u nastavi fonologija ima prednost pred fonetikom - u OŠ = nesustavno učenje, ali u čvrstoj vezi s drugim nastavnojezičnim područjima (s početnim čitanjem i pisanjem, npr. izgovor č i ć te s morfologijom, npr. glasovne promjene u deklinaciji) - u OŠ = fonetsko-fonološko znanje stječe se: 1. u početnom čitanju i pisanju 2. u nastavi pravogovora 3. u nastavi pravopisa 4. u nastavi usmenog i pismenog izražavanja 5. u nastavi gramatike 6. u nastavi književne, scenske i filmske umjetnosti - u SŠ = sustavno učenje fonetike i fonologije - fonološke pojave u SŠ trebaju se promatrati na razini: 1. suvremenog hrvatskog književnog jezika 2. današnjih hrvatskih narječja 3. jezika starijih hrvatskih pisaca koje proučavaju u književnosti - spoznaje o fonetici i fonologiji stječu se na dvjema didaktičkim razinama: a) na teorijskoj razini (pojmovi, pojave, procesi, zakonitosti, pravila, razvrstavanja) b) na praktičnoj razini (vježbe, stvaralačka primjena) > u OŠ težište je na praksi, a u SŠ na teoriji - dvije vrste vježbanja potrebne za učenje o glasovima – TEORETSKE I PRAKTIČNE TEORETSKE VJEŽBE: 1. fonetičke (usredotočuju se na spoznavanje govornih organa i tvorbu onih glasova koji zbog drugačijih govornih navika učeniku čine poteškoće u izgovoru prema standardu) 2. fonološke (obuhvaćaju problematiku glasovnih promjena i funkcije fonema u govoru) 3. fonostilističke (promatranje stilske učinkovitosti glasova) PRAKTIČNE VJEŽBE: 1. pravopisne a) rečenični znakovi b) veliko početno slovo c) sastavljeno i rastavljeno pisanje d) razlike između govorene i pisane riječi e) tuđe riječi 2. pravogovone a) artikulacijske b) akcenatske c) intonacijske d) stilističke FONOLOŠKE VJEŽBE: 1. poistovjećivanje i razlikovanje - to su uglavnom vježbe prepoznavanja, ali i reproduciranja stečenog znanja na teorijskoj razini (npr. što je zajedničko riječima ići, radar, potop > isti fonem na početku i na kraju) 2. zamjene a) mijenjaj značenje riječi zamjenom fonema b) mijenjaj značenje riječi promjenom sloga 3. premetanja a) fonema b) slogova 4. dometanja 5. izostavljanja 6. razlike č – ć 7. dvoglasnik ije 8. naglasak 9. zvučni pokusi 10. istraživačke vježbe (npr. pisanje slogotvornog r u kajkavskim tekstovima) - PRAVOGOVOR ili ORTOEPIJA > nauk u pravilnom govoru; obuhvaća pravilan izgovor glasova (artikulaciju), naglašivanje riječi (akcentuaciju) i izgovor rečenice (intonaciju) - ARTIKULACIJSKE VJEŽBE > u većini hrvatskih škola potrebe su vježbe za izgovor: 1. slivenika č, ć, dž, đ 2. jedrenika h 3. otvornika e, a, o 4. dvoglasnika ie (ije) 5. zvučnika pred izgovornom stankom 6. zvonačnika v pred bezvučnikom i izgovornom stankom - izgovorne poteškoće valja rješavati: 1. upozoravanjem učenika na pogrešan izgovor 2. vježbama čitanja i govorenja 3. ispravljanjem pogreške kad god je učenik počini, i to tako da nastavnik pravilno izgovori riječ i traži do učenika da je ponovi 4. upozoravanjem na pravilo u vezi s nastavom gramatike, posebice morfologije - naglasni sustav i akcentuacija > za općenaobrazbenoj razini trebalo bi učenika osposobiti: 1. da čuje i raspoznaje naglasni novoštokavski inventar u tuđem govoru 2. da uz pozornost i trud i sam uspijeva izgovoriti sva četiri naglaska i nenaglašenu duljinu 3. da nauči osnovna pravila o mjestu naglaska u riječima 4. da slušajući novoštokavske govornike, oponašajući njihovo naglašavanje stekne sposobnost usmenog izražavanja književnim jezikom sa što manje povreda naglasne norme - AKCENATSKE VJEŽBE ZA IZGOVOR NAGLASKA: slušanje; slušanje i uspoređivanje; slušanje i oponašanje riječi; slušanje i oponašanje rečenice - AKCENATSKE VJEĆBE ZA MJESTO NAGLASKA: 1. razlikovanje dugih i kratkih slogova 2. vježbe u izgovoru pojedinih naglasaka 3. vježbe proklize 4. vježbe određivanja naglasnih cjelina - INTONACIJSKE VJEŽBE > cilj im je praktična primjena već stečenog znanja; sustavno se povezuju s čitanjem, recitiranjem, pripovijedanjem i usmenom dramatizacijom 1. vježbanje rečeničnog naglaska 2. vježbanje rečeničnog tempa 3. vježbanje registra i jačine glasova 4. vježbanje iskorištavanja stanki 5. vježbanje rečenične melodije - za razvijanje govornih vrednota vrlo dobri FONETIČKI DIKTATI (točno bilježenje svih elemenata glasovne strukture teksta koji se sluša), ZVUČNI POKUSI (istraživanje značenjskih razlika u različitim izgovornim inačicama), AUTODIKTATI (zapisivanje napamet naučenog teksta) - PRAVOPIS > sva pravopisna pravila učenik ne može savladati već u prvom razredu; to se gradivo raspoređuje u sve razrede OŠ u skladu s učeničkim mogućnostima, potrebama i gramatičkom znanju; pravopisno gradivo u cjelini valja savladati već u OŠ - u SŠ samo se utvrđuje pravopisno znanje kada se ispravljaju eventualne pogreške uz učeničkim zadaćama i kada se o pravopisu govori bilo s povijesnog bilo sa stilističkog stajališta tijekom proučavanja starijih i novijih književnih tekstova - PRAVOPISNE VJEŽBE: 1. PREPISIVANJE > kako bi učenik i vizualno i motorički što sigurnije zapamtio riječ ili rečenicu na koju se naučeno pravilo odnosi (može biti zapisivanje pojedinih riječi, sintagma, odlomaka ili kraćih zasićenih tekstova) 2. DIKTATI > za pravopisne vježbe pogodni su: istraživački, nadzorni diktati, autodiktati, izborni i proučeni diktati, diktati s obrazloženjem, diktati za sprečavanje pogrešaka itd. 3. ISPRAVLJANJE > važno za svaku učeničku pismenu djelatnost; vrlo djelotvorne vježbe u kojima učenici ispravljaju tuđe tekstova VJEŽBE DOPUNJAVANJA > npr. dopunjavanje dijakritičkih znakova, dodavanje potrebnih slova, dodavanje početnih slova nekim riječima, dodavanje cijelih riječi VJEŽBE SASTAVLJANJA > učenicima se predlaže da sastave rečenicu ili kraći tekst upotrijebivši riječi ili znakove koji im, prema provjeri pismenih sastavaka, zadaju poteškoće PROBLEMSKE VJEŽBE > i u pravopisnim vježbama učenike treba što češće navoditi na razmišljanje, na rješavanje problema kako bi razvijali svoje misaone sposobnosti, ali i osvješćivali svoje pravopisno znanje (npr. učeći o zarezu, mogu se naći pred rečenicom „Strijeljati ne pomilovati“) NASTAVA MORFOLOGIJE - MORFOLOGIJA = nauk o oblicima; proučava oblika riječi; sustavno se uči i u OŠ i u SŠ - u OŠ > deklinacijski i konjugacijski sustav s fonološkim promjenama kao i osnovnim obavijestima o vrstama riječi s ishodištem upravo u njihovim morfološkim obilježjima - niži razredi OŠ > učenik se samo uvodi u morfologiju (uglavnom na razini otklanjanja pogrešaka, tek minimalno na razini spoznavanja osnovnim pojmova) - viši razredi OŠ > treba naučiti sve vrste riječi, deklinaciju imenskih riječi i konjugaciju - SŠ > morfološko znanje se proširuje, usustavljuje, povezuje s tvorbom riječi, sintaksom i stilistikom te se uči stručno nazivlje (morf, morfem, alomorf, morfologija itd.) - glede poteškoća koja se susreću u nastavi morfologije, više pozornosti i vremena valja poklanjati ovim programskim jedinicama: > duga i kratka množina > sibilarizacija u N i V množine imenica muškog roda > A za živo i neživo imenica muškog roda > G množine imenica e-vrste s višesuglasničkim osnovnim završetkom > vokativni nastavci u jednini imenica muškog i ženskog roda (osobito u vlastitih imena) > instrumental imenica i-vrste > pisanje i izgovor futura prvog > sklonidba brojeva 2,3 i 4 > određeni i neodređeni pridjev u rečenici > uporaba prijedloga itd. - didaktički postupci u nastavi morfologije: > indukcija (npr. vokativu 5.razredu; učenici ga sami prepoznaju na tekstu i nakon toga zaključuju da se radi o novom padežu) > dedukcija (nastavnik prvo izloži gradivo, a nakon toga se traže primjeri u tekstu) > induktivno-deduktivni put > deduktivno-induktivni put > kontrastivna analiza (usporedba književnojezične i dijalektne riječi) > problemski pristup (npr. kom-kome-komu > dvojni i trojni nastavci u sklonidbi) - problemska situacija može se izazvati ispitivanjem učeničkih govornih navika i jez.znanja > samostalna uporaba udžbenika > poticajni postupci (nastavnik stvaralac neprestano traga za postupcima koji učenika privlače i potiču da se zadube u morfološka pitanja) > otkloni od morfološke norme (mogu se jako dobro iskoristiti u nastavi) NASTAVA TVORBE RIJEČI - početni razredi OŠ > učenici nemaju potrebno gramatičko znanje da bi mogli sustavni izučavati rječotvorni sustav - viši razredi OŠ > valja tvorbu riječi povezati sa stilom i rječnikom, i to tako da se postepeno obuhvaćaju najplodniji sufiksi prema njihovoj uporabnoj čestoći s obzirom na dob učenika i mogućnost povezivanja s pravopisom i gramatikom - SŠ > proučava se sustavno – tvorbene i netvorbene riječi; različite vrste tvorba riječi; tvorba kratica; stilska obilježenost novotvorenica i zastarjelica - spoznaje o tvorbi riječi učenici stječu: u nastavi gramatike i pravopisa, u nastavi književnosti, u nastavi usmenog i pismenog izražavanja - VJEŽBE ZA TVORBU RIJEČI: 1. tvorba riječi prema nastavnikovu naputku (npr. tvorite imenice koje znače vršitelja radnje pomoću različitih sufikasa; tvorite pridjeve od imenica; navedite imenice od glagola „voditi“; navedite glagole koji potječu od pridjeva itd.) 2. problemski pristup (npr. etnici – kako u standardnom jeziku glasi etnik njihova ili nekog drugog mjesta; ) 3. stvaralačke vježbe (npr. rječotvorje u igri – jedan učenik započne jednom riječju, svaki sljedeći mora dati neku riječ s istim korijenom) NASTAVA SINTAKSE - SINTAKSA = nauk o rečenici; dio nauka o tekstu (stari naziv – skladnja) - niži razredi OŠ > pojam rečenice, subjekta i predikata na razini prepoznavanja u jednostavnim primjerima; glagol kao jezgra rečenice, glagolska lica i vremena; imenica kao subjekt i dio predikata; lične zamjenice; pridjevi (težište treba biti na prepoznavanju i pravilnoj uporabi) - viši razredi OŠ > rečenični ustroj; sklapanje rečenica nizanjem, spajanjem i uvrštavanjem; osnovne službe vrsta riječi u rečenice; sročnost i red riječi u rečenici; slaganje rečenica u diskurz (djelomice se povezuje s morfologijom) - SŠ – mora razvijati dva pravca sintaktične nastave: a) gimnazijski > obuhvaća se sintaksa u cjelini b) strukovni > usmjereno prema potrebama budućeg zanimanja - pristup sintaksi s razine riječi > riječ kao ishodište; riječi, njihove vrste, tvorbeni načini i značenja izlažu se u odnosima prema sintagmama, rečenicama, kontekstu - pristup sintaksi s razine sintagme > sintagma je i sama rezultat slaganja pa bi se mogla promatrati i kao prvi sintaktički stupanju; sintagma samostalno dolazi u elipsama i naslovima - pristup sintaksi na razini rečenice > ovaj pristup duboko je ukorijenjen u nastavi hrvatskog jezika i nema jakih razloga da to mijenjamo; pitanje je kojoj definiciji rečenice dati prednost u osnovnoj i srednjoj školi te jesu li ona uopće potrebna - pristup sintaksi na razini teksta > tekst je izvor i uvir učenja o rečenici (zato se autor odlučio upravo za ovaj pristup); analizom teksta dolazi se do spoznaja koje su nove za učenika - sintaksa i ostala nastavna područja hrvatskog jezika > veza s nastavom književnosti, ali i filmske i scenske umjetnosti, a posebice s nastavom usmenog i pismenog izražavanja SINTAKTIČKE VJEŽBE: 1. sređivanje izobličene, negramatičke rečenice 2. slaganje rečenice od zadanih riječi 3. dopunjavanje rečenice 4. premještaje rečeničnih dijelova 5. preoblike rečenice 6. zamjene sintaktičkih jedinica 7. proširivanje rečenica 8. sažimanje rečenica 9. izborni diktat 10. ispisivanje 11. analiza rečenice 12. tvorba rečenice itd. NASTAVA STILISTIKE - STILISTIKA = nauk o stilu; stil je način izražavanja u prvom redu pismenog - stilovi prema funkcijama u različitim djelatnostima > književnoumjetnički, znanstveni, popularnoznanstveni, poslovni, uredski, publicistički, razgovorni - jednostavni (prosti), umjereni (srednji) i uzvišeni (visoki stil) - deskriptivna stilistika ili stilistika izraza = promatra strukture i njihovo funkcioniranje u jezičnom sustavu - genetička stilistika ili stilistika pojedinca = promatra uzroke zašto se netko služi ovim ili onim izrazom - estetska ili književnoteorijska stilistika > nezaobilazna u nastavi književnosti - lingvistička stilistika > nezaobilazna u nastavi jezika - tekstovne vrste: 1. opisni (deskriptivni) tekstovi > zasnivaju se na zapažanju pojava u prostoru; mogu biti subjektivni i objektivni 2. pripovjedni (narativni) tekstovi >zasnivaju se na zapažanju pojava i promjena u vremenu; isto mogu biti subjektivni (od anegdote do romana) i objektivni (vijest, izvješće, službeni životopis) 3. izlagački (ekspozicijski) tekstovi > pojave se identificiraju na osnovi njihove složenosti (kompozicije) ili razloženosti (dekompozicije), pa imamo dvije vrste: sintetički i analitički; također mogu biti subjektivni i objektivni 4. raspravljački (argumentacijski) dokazivački tekstovi > zasnivaju se na prosudbi odnosa među pojmovima, pojavama, predmetima, zbivanjima, na njihovu vrednovanju; subjektivni su npr. komentar, usmena rasprava, a objektivni su npr. znanstvena rasprava, kritika 5. upućivački (instruktorni) tekstovi > daju upute, instrukcije za ponašanje; subjektivni su npr. pouke, savjeti, zabrane, a objektivni su npr. tehničke upute, propisi, zakoni - stilistika se može i ovako razvrstati: stilistka privatnog i službenog govornog općenja; stilistika javnog govornog nastupanja; stilistika pisane riječi (rukopisne, tiskane, elektronske); stilistika radiofonske riječi; stilistika riječi u filmu, video, televiziji; stilistika riječi u stripu; stilistika kazališne (scenske) riječi; stilistika riječi u računalu - svrha poučavanja stilistike u OŠ i SŠ = stjecanje stilističke naobrazbe, tj. osnovnog znanja o stilu i stilistici koja omogućuje: 1. prepoznavanje i prosudbu stilskih osobina i vrijednosti pojedinih tekstova, pisaca i književnih smjerova 2. funkcionalno iskorištavanje stečenih spoznaja za oblikovanje vlastitog stila u govorenju i pisanju - stilistika u OŠ > sa stajališta znanosti o stilu proučava se nesustavno, ali s didaktičkog gledišta učenici se u stilistiku uvode sustavno, tj. postupno u skladu s napretkom u jezičnoj naobrazbi, s rasporedom gradiva hrvatskog jezika te potrebama usmenog i pismenog izražavanja - stilistika u SŠ: a) gimnazije > u prvom razredu treba upotpuniti i usustaviti znanje o stilu stečeno u OŠ, a lingvističku stilistiku rasporediti sustavno od 1.do 4.razreda povezano s gramatičkim i leksikološkim područjima b) strukovne škole > u 1.razredu se također usustavljuje stečeno stilističko znanje te se organiziraju stilske vježbe vezane za izabranu struku - nastava stilistike je troslojna = temelji su joj: 1. analiza konkretnih tekstova i zapažanje njihovih stilskih osobina 2. teoretsko stjecanje znanja o stilu i stilistici 3. primjena stečenog znanja u vlastitoj praksi - 3 vježbena stupnja u stilističkim vježbama: a) vježbe zapažanja i prepoznavanja b) vježbe vrijednosnih prosudaba stilskih izbora u tekstu c) vježbe uporabe određenog stilskog sredstva u vlastitom stvaralaštvu - LINGVOSTILISTIČKE VJEŽBE: 1. FONOSTILISTIČKE I GRAFOSTILISTIČKE > ekspresivna svojstva glasova, impresivna svojstva glasova, stilistika pisma, stilistika govorenja i dr. 2. MORFOSTILISTIČKE I MORFONOSTILISTIČKE > stilistika imenskih riječi, stilistika glagolskih riječi, sinonimija i homonimija obličnih nastavaka, promjene na granici morfema, uloga sinonimnih sufikasa, stilsko iskorištavanje prefikasa i td. 3. SINTAKTOSTILISTIČKE > stilistika padeža i glagolskih oblika, stilistika rečenice (red riječi, obezglagoljene rečenice i dr.) 4. LEKSOSTILISTIČKE > uporaba novotvorenica, zastarjelica, historizama, poetizama, dijalektizama, žargonizama itd. 5. SEMANTOSTILISITČKE > epiteti, usporedbe, metafore, eufemizmi, litote, deminutivi, augmentativi, frazeologizmi, hiperbole, ironije itd. - DIJALOŠKE VJEŽBE: razgovorne igre, telefonski razgovor, rekreacijski razgovor, poslovni razgovor stripovni, kazališni, filmski, televizijski itd.razgovor, usmena dramatizacija - MONOLOŠKE VJEŽBE: opisi, pripovijedanje, analitičko i sintetičko izlaganje, upućivanje, mješoviti oblici (različite vrste pisama, govor, predavanje, esej i dr.) - VJEŽBE PREMA FUNKCIONALNIM STILOVIMA: književnoumjetničke, popularnoznanstvene, uredsko-poslovne, publicističke, znanstvene vježbe - MEDIJSKE VJEŽBE > vježbe namijenjene priopćavanju putem različitih medija: 1. govorenje pred nazočnom javnošću 2. govorenje pred mikrofonom 3. pisanje za grafičke medije 4. pisanje za auditivne medije 5. pisanje za audiovizualne medije NASTAVA LEKSIKOLOGIJE - nastava leksikologije u nižim razredima OŠ > težište je na praksi = razvijanje i bogaćenje učeničkog rječnika u nastavi jezika, književnosti te usmenog i pismenog izražavanja; treba učenike navikavati na uporabu rječnika - viši razredi OŠ > također ne treba sustavno izučavati leksikologiju; na stupnju praktičnog ovladavanja hrvatskim standardnim jezikom; učenici se već mnogo više moraju služiti rječnikom te upoznati rječničke vrste (jednojezični, enciklopedijski itd.) - nastava u SŠ: a) gimnazije > leksikologija se uči sustavno u 4.razredu b) strukovne škole > usustaviti znanje iz OŠ i težište postaviti na leksik struke - povezivanje sa srodnim područjima > osim leksikografije, tu su i gramatika (fonologija, morfologija, tvorba riječi i sintaksa), semantika, stilistika i etimologija - nastavni pristupi i postupci u nastavi leksikologije: 1. zapažanje riječi u tuđim i vlastitim tekstovima 2. čitanje rječničkih odlomaka, leksikološke i leksikografske literature 3. predavanje o riječima 4. pisanje o riječima 5. sastavljanje rječnika 6. stvaranje tekstova s leksičkim ciljem 7. predstavljanje rječnika i leksikografske građe 8. računalne igre 9. leksičke vježbe - Rosandić – vrste leksičkih vježbi: leksičko-stilističke leksičko-semantičke leksičko-gramatičke leksičko-ortografske - Diklić – vrste leksičkih vježbi: ortoepsko-ortografske semantičke asocijativne gramatičke tvorbene stilističke - leksičke vježbe mogu se razvrstati i tematski s ishodištem = čovjek te njegov tvarni i duhovni svijet - autor u konačnici uspostavlja i zalaže se za ovakvu podjelu: LEKSIČKE VJEŽBE: 1. semantičke vježbe 2. etimološke vježbe 3. rječotvorne vježbe 4. frazeološke vježbe 5. rječničke vježbe - SEMANTIČKE VJEŽBE = značenja i značenjske osobitosti riječi; ovisno o učeničkom predznanju i programskim zahtjevima, organiziraju se na razini prepoznavanja, razvrstavanja, objašnjavanja, tvorbe, sastavljanja ili igre - ETIMOLOŠKE VJEŽBE = podrijetlo riječi; ozbiljnije etimološke vježbe moguće su samo u izbornoj nastavi ili u filološkim družinama - RJEČOTVORNE VJEŽBE = izvođenje, slaganje, leksikalizacija; pripadaju i tvorbi riječi - FRAZEOLOŠKE VJEŽBE = frazemi, perifraze; ugrubo ih možemo ovako razvrstati: a) frazemske vježbe (cilj je upoznavanje frazema i uporaba u vlastitim izražavanju) b) perifrazne vježbe (učenici se osposobljuju da pojedine riječi zamjenjuju opisnim izrazima) c) aforistične vježbe (korisne, u prvom redu, za razlikovanje aforističnog izraza od frazemskog i perifraznog) - RJEČNIČKE VJEŽBE = leksikografske vježbe – razumijevanje, čitanje, poznavanje, sastavljanje rječnika DIJALEKTI I DIJALEKTOLOGIJA - razlozi za unošenje nekih dijalektoloških sadržaja u nastavni program: a) kulturološki > proizlaze iz uloge i važnosti narječja u hrvatskoj kulturi b) didaktički > proizlaze iz potrebe da se mjesni govor učenika iskoristi za što uspješnije upoznavanje i svladavanje standardnog jezika - učenici se s dijalektološkim pojmovima i hrvatskim narječjima susreću u nastavi suvremene književnosti, u nastavi hrvatske narječne književnosti od prvih početaka pismenosti do hrvatskog narodnog preporoda u 19.st., u nastavi jezika, u nastavi usmenog i pismenog izražavanja - svrha dijalektnih sadržaja u nastavi hrvatskog jezika > svijest o njihovoj ulozi u komunikacijskoj i stvaralačkoj praksi te o njihovu odnosu prema standardnom jeziku - školska razlikovna gramatika = popisuje i opisuje one jezične činjenice učeničkog govora koje po svojim gramatičkim obilježjima odstupaju od standardnojezične norme; zadaća nastavnika hrvatskog jezika NASTAVA POVIJESTI HRVATSKOG JEZIKA - u OŠ > naučiti temeljne stvari (Ćiril i Metoda, glagoljica i ćirilica, Bašćanska ploča, ilirski pokret i štokavština, srpsko-hrvatski, osamostaljenje i demokratizacija) - u SŠ > opširnije i produbljenije znanje o povijesti, učenici moraju znati i glavna imena koja su utjecala na razvojni tijek hrv.jezika (Vrančić, Kašić, Gaj, Veber, Kurelac, Maretić, Broz...); povijest jezika uključena i u nastavu jezika i u nastavu književnosti 1