1 Uvod Drusto koga cine ljudi I njihova komunikacija se stalno mijenja prateci savremene tokove covjecanstva. Jos od samog postanka ljudskih odnosa I komunikacija, postojala su odredena pravila ponasanja. Ono sto se u ljudskom ponasanju I obicajima odobrava ili prihvata kao valjano I dobro naziva se etika. Rijec od grckog porijekla I cesto se definise kao ucenje o moralu. Rijec etika potice od grcke rijeci ethos sto znaci obicaj i ethikos sto znaci moralan . Etika je nauka o moralu ili moralnom fenomenu. A pod pojmom moral najcesce se podrazumjeva sistem normi ili pravila ljudskog ponasanja Moral ili moralni fenomen je skup obicaja navika, normi ili pravila ponasanja kojima se ljudi rukovode svojim postupcima. Definise se se kao ponasanje regulisano normama ili ocenjivanju i usmejravanje svog i tudeg ponasanja shodno normama. 2 1. MORAL 1.1. Porijeklo i pojam morala Moral (lat. mos – obicaj; mores – vladanje; moralis – moralan) je jedan od najvažnijih oblika covijekovog djelatnog odnošenja prema svijetu, prema drugim ljudima i prema sebi samom. On se sastoji u vrijednosnom procenjivanju ljudskih htenja i postupaka kao pozitivnih ili negativnih, pri cemu se prvi odobravaju, žele, preporucuju i zahtjevaju, a drugi se neodobravaju, kude osuduju i zabranjuju. Ukratko, moral je aktivno covijekovo oblikovanje i ocenjivanje sebe i drugih ljudi kao dobrih i zlih. Moral je skup nepisanih normi kojima se odreduje kako ljudi treba da se ponašaju jedni prema drugima i prema zajednici, a pomocu kojih se ocenjuju vlastiti i tudi postupci kao dobri li rdavi. Moralna norma nastala je veoma davno, još u prvobitnoj zajednici. Tokom svoje evolucije covek je, najpre, živeo u malim grupama. Boraveci i živeci u grupi, prvobitni covek je neminovno sebi postavljao dva pitanja: kakav treba da budem ja, da bi drugi ljudi i ja bili srecni i kakvi treba da su drugi, da bih ja bio srecan i da bi moja sreca uopšte bila moguca? Na osnovu takvih razmišljanja formirana su pravila ljudskog ponašanja, nastala je filozofska disciplina-etika, koja izucava smisao i suštinu ljudskog bitisanja, smisao kodifikacije normi ponašanja da bi ljudi, pre svega bili srecni. Moral je objektivna društvena pojava koju konstituiše, prvo, skup pravila (normi, merila) koja regulišu ponašanje clanova jedne društvene zajednice; drugo, skup stvarnih navika ponašanja. Znacajno je istaci da te norme, nacela ili pravila ponašanja uvek podrazumevaju regulisanje meduljudskih odnosa, dakle odnosa ljudi izmedu sebe kao i odnosa jedinke prema društvu. Moral se manifestuje u vrednosnom procenjivanju ljudskih postupaka i htenja kao pozitivno ili negativno vrednih. Moralni sud ili ocena odnosi se na neki postupak, rasudivanje, držanje, ponašanje ili karakter nekog coveka ili nas samih. Objekat moralne ocene je uvek samo covek. Po Sigmundu Frojdu, norme koje društvo definiše, posebno one kojima se odredena ponašanja zabranjuju, licnost samo delimicno usvaja, pa tako ne mogu ni postati deo unutrašnje strukture licnosti. Frojd tvrdi, imajuci u vidu nagonsku, impulsivnu stranu ljudske prirode, da je potpuna harmonizacija moralne svesti, kao oblika društvene cenzure, i svesti pojedinca gotovo nedostižna. 3 Možemo da tvrdimo, uvažavajuci znacajna mišljenja u ovoj oblasti, da je poreklo morala ljudsko, da se može naci u ljudskom društvu, u samom coveku. Jer, živeci u društvu, živeci sa drugim ljudima, stvarane su razne vrste normi koje su regulisale odnose tog zajednickog življenja. Covek kao slobodno, (samo)svesno, stvaralacko i odgovorno bice, stvara moral kao tvorevinu koja služi ocuvanju njegovog ljudskog identiteta. Pod pojmom "moral" najcešce se podrazumeva sistem normi ili pravila ljudskog ponašanja. Odnosno, moral je skup obicaja, navika, normi ili pravila ponašanja kojima se ljudi rukovode u svojim postupcima. Kao skup pravila ponašanja, moral se zasniva na normama o dobru i zlu, a manifestuje se u vrednosnom procenjivanju ljudskih postupaka, u smislu koje je ponašanje dostojno coveka a koje nije, koje je vredno a koje se može oznaciti kao bezvredno, koje se odobrava a koje se osuduje. U skladu sa moralnim normama, a u sklopu složene komunikacije koja se odvija u društvu, ljudi formiraju svoje licnosti, karaktere i osobine, usmeravaju svoju motivaciju i delovanje, vrednuju i sude i sebi i drugima. 1.2. Moral i obicaj Obicaj je najstarija forma regulisanja društvenih odnosa i ponašanja. U pocetnim fazama razvoja ljudskog društva, stihijski su nastala brojna pravila kojima su regulisana najraznovrsnija ljudska ponašanja. Jednom ustaljena pravila vremenom okarakteriše odsustvo svesti o njihovoj svrsi i razlozima zbog kojih postoje. Stihijski nastala obicajna pravila vezana su za animizam, kult i magiju. Nastaju iz potrebe da se ovlada prirodom i društvenim procesima. Zato je obicaj u svojoj osnovi navika ili praksa koja se formira i postoji kao rezultat trajne predstave. Brojni obicaji vremenom prerastaju u moralne norme. Upravo zbog toga, postoji opravdanje za tvrdnju da se poreklo morala može naci u obicajima. 4 1.3. Moral i pravo Cinjenica je da regulisanje ponašanja ljudi ne može biti prepušteno stihiji, dobroj volji pojedinaca ili težnji javnog mnjenja da reguliše kolektivnu svest. Drugim recima, ukupnost društvenih odnosa mora regulisati neka organizovana snaga, neki organ koji ima sredstva da obezbedi nesmetano odvijanje i funkcionisanje istih. Država odreduje društvene norme koje se oznacavaju kao pravno-politicke norme. Dalje, pravo predstavlja sistem društvenih normi, društvenih propisa cije nepoštovanje sankcioniše država. Pravo i moral se sadržinski razlikuju, ali se u izvesnoj meri i dodiruju. Razlikovanje prava i morala je najvidljivije u odnosu na sankciju. Naime, sankcija za prekršaj moralnih normi se uglavnom izražava kao spontana reakcija društva (uže ili šire sredine), u nekim varijantama predvidala je i iskljucenje iz društva, što se ipak razlikuje od organizovane prinude od strane države radi sprovodjenja pravnih normi. Isto tako, moralna dužnost i pravna obaveza nisu uvek u skladu jer odredena pravna radnja može svoj izvor da pronadje u motivima koji su cak nemoralni, a da sa pravnog stanovišta ipak bude ispravna. Medjutim, pravo u odredenim situacijama može da bude na cak i višem etickom nivou u odnosu na odredeni moralni sistem. 1.4. Osnovne karakteristika morala Osnovna karakteristika moralnih normi je njihova obaveznost. Obaveznost je karakteristika i pravnih i obicajnih normi. Moralna obaveznost je dvostruka, što znaci da je moral obavezujuci i društveno (spolja) i individualno (unutra), za razliku od pravne i obicajne obaveznosti koja je iskljucivo društvena (jednostruka). Takodje, kao jedna od bitnijih karakteristika morala, navodi se i trenutacnost - obaveza pojedinca da moralno postupi, gotovo po automatizmu, kada se nadje u odredenoj moralnoj situaciji. Pominju se i bezuslovnost, nametnutost i sl. Da bi covek kao prakticno bice usvojio moralne norme i po njima se ponašao, da bi formirao vrednosno-normativni odnos prema sebi, ali i prema drugim ljudima, mora da donese odgovarajuci moralni sud. Moralni sud je sud o vlastitom ponašanju, ponašanju drugih ljudi, drugih društvenih grupa i to u odnosu na moralnu normu. Sud može biti pozitivan ili negativan. U slucaju da moralna norma bude prekršena, odredeno ponašanje uslovilo negativan sud, sledi moralna sankcija. Moralna sankcija može biti individualna (unutrašnja, npr. griža savesti) i društvena (spoljašnja, npr. prezir, pa cak i iskljucenje iz društva). 5 Moralne teškoće Strana riječ etika se je u nas sasvim pohrvatila, gotovo je postala domaćom. Svi je i često upotrebljavamo, što je vrlo simpatična pojava. No, da li nam je i njezino značenje potpuno poznato? Koje sve tajne u sebi krije ta tuđa riječ? Do otkrića te tajne može se doći raznim putovima: etimološkim, hermeneutičkim ili povijesnim. Mi zasada i najprije biramo etimološki put. Etimologija riječi Prva i prava tajna riječi etika krije se u njezinu korijenu, a on se nalazi u grčkoj riječi ethos, koja znači: boravište, zavičaj, obićaj, ćud, ponašanje, vladanje. Do našeg vremena su doprla naročito značenja: običaji, ćud i ponašanje. Praxu ljudskog ponašanja - a kasnije još i nauku ili znanost o ponašanju - stari su Grci nazivali ethike tehne. S vremenom se je ta sintagma skratila izostavljanjem riječi tehne (vještina, znanje, znanost ) pa je ostalo samo ethike. (Paralelno s tim procesom je nastala i skraćenica ta ethica. Sličnim postupkom je nastala većina termina što se odnose na pojedine znanosti: logika, matematika, pedagogika, muzika, fizika, metafizika i sl. ) Rimljani su latinizirali taj termin (ethica) i njihovim smo posredstvom i mi došli u posjed riječi etika. Istim se izrazom služi i većina europskih naroda (etica, ethique, ethics, Ethik i sl. ). Danas se u međunarodnom moralnom žargonu samo ponašanje zove etos,a nauka ili znanost o ponašanju je etika. U isto korijensko i semantično polje spadaju još i izrazi etičar (još i moralist) koji označuje stručnjaka u pitanjima ćudoređa, te etičnost (ili moralnost). Pod ovim posljednjim izrazom se podrazumijeva: a) ćudoredni kvalitet čina ili postupka nekog čovjeka, te b) stvarno moralno stanje pojedinaca, grupa ili društva. Iz istog verbalnog panja poniklo je još nekoliko izdanaka, čija bi nas nalikost mogla zavesti na pomutnju, odnosno na poistovjećivanje s matičnim značenjem etike. Prvi takav homolog je riječ etiketa . Nastala je mnogo kasnije, u novom vijeku, na francuskom kraljevskom dvoru i označavala je dvorski ceremonijal, a kasnije je prenesena na svako otmjeno i strogo propisano društveno ponašanje, nešto slično onome što danas zovemo bon-ton. U novije vrijeme je etiketa postala natpisom, oznakom ili naljepnicom što se stavlja na razne predmete ili proizvode. Danas smo, nažalost, dospjeli i do toga da možemo "etiketirati" i ljude. Drugi sličan termin, što bi mogao prouzročiti zabunu, jest izraz etologija(etologia).Proističe iz istog korijena kao i etika, ali se odnosi općenito na ponašanje svih živih bića, naročito životinja. Pomutnja i opasnost leži u tome što neki etolozi vole izjednačivati životinjsko i ljudsko ponašanje. Nažalost, ide im na ruku činjenica što se ponašanje mnogih ljudi sve više udaljuje od etike a približuje etologiji. (Nije to sasvim slučajno što se je mogla pojaviti teza o čovjeku kao potomku majmuna.) Da bi se izbjegla ta opasna pomutnja, valja strogo razlikovati etiku kao nauku o ljudskom vladanju od etologije kao znanosti o ponašanju životinja. Dok etologija opisuje stvarno ponašanje životinja, dakle fakticiet, etika se ne zaustavlja na opisivanju ponašanja, ona teži normiranju tog istog ponašanja, tj. bori se za njegovo poboljšanje i usavršavane. Etika dakle stoji na strani idealiteta, optativa. 6 Ovdje mi pada na pamet divna misao jednog pisca (čije sam ime zaboravio), koji kaže: "Ja, ovakav kakav jesam, s tugom pozdravljam moj ja kakav bi trebao biti". Tu smo na terenu etike. U polje fenološke sličnosti valja ubrojiti termin etnologija. Ona ne pripada istom korijenu (dolazi naime od radikala ethnos što znači narod) te upućuje na usporednu znanost o narodima, njihovim običajima i kulturi (etnografija) te uopće o podrijetlu i širenju ljudskog roda. Ima veze s etikom utoliko što etos nije samo individualni fenomen, nego pripada svim narodima i društvenim zajednicama. Možda bi bilo dobro upozoriti na još jedan sličan termin - etiologiju. Ona naime ima sasvim drugačiji korijen (aitia) i drugačije značenje. Etiologija je nauka o uzrocima i riječ se često upotrebljava u filozofskim, prirodnim i medicinskim znanostima. (Dijakronijski razvoj izgovaranja grč. riječ aitiologia (danas: etiolologija) doveo ju je u opasnu zvučnu blizinu s etologijom i etikom. ) Moral i ćudoređe Etika je postala internacionalna riječ i pojam. No, uz nju se je pojavio gotovo istoznačni izraz koji je također ušao u međunarodnu uporabu - moral. Ovaj nam je došao iz latinskog jezika, od imenice "mos" (gen. moris), koja ima potpuno isto značenje kao i helenski etos. Dakle: običaj, ponašanje, vladanje. U orginalnom se jeziku rabi najviše u pluralnom obliku "mores" ili u kakovoj pridjevskoj svezi (doctrina, scientia moralis). Pridjev se je polako osamostalio i supstantivirao, pa se je oblikovao u imenice moral i moralka. Prva označuje ljudsko ponašanje, a druga nauku ili znanost o ljudskom ponašanju. Kad su Hrvati počeli stvarati svoje znanstveno nazivlje, oni su etiku i moral(ku) preveli svojom riječju ćudoređe. Hrvatsko je korijenje očevidno: ćud i red. (Dakle "ćud", ne "čudo". Ono "o" u sredini je upalo u ćudoređe zbog eufonije.) Da se ljudska ćud ne bi pretvorila u ćudljivost, trebalo ju je stalno stavljati u red. Uređivanje ćudi je ćud(o)ređe i potpuno odgovara pojmovima etike i moralke. U novije vrijeme smo dobili suvremeni par ćudorednost (u značenju etosa i morala). Hrvatski puk je našao još jedan zgodan izraz za ćudoređe, a to je čestitost. Njezin je korijen staroslavenska "čest" ili u hrvatskoj varijanti "čast". (U ruskom i češkom jeziku "čest" znači upravo čast, kako je bilo i u staroslavenskom. I na poljskom je čast "czešć".) Naš narod poistovjećuje ćudoređe s čašću i dostojanstvom ljudske osobe, što je potpuno suvremeni način gledanja na moral. I hrvatski moralisti su nastojali skovati hrvatsko moralno nazivlje. Tako je splitski nadbiskup Anton Ka(d)čić svojoj moralci - prvoj na hrvatskom jeziku ! - stavio naslov Bogoslovlje diloredno (knjiga je tiskana u Bologni 1729.g.). Za njega je dakle etika "dilo-ređe" ili "dilo-rednost". Potpuno ispravno: etika regulira ljudska djela, to joj je bitni zadatak. Bilo je i drugih pokušaja stvaranja hrvatske moralne terminologije. Tako su neki etiku ili moralku nazivali "naravoslovlje" (izjednačujući narav i ćud), (Slično se događa i kod Slovenaca: nravi, nraven.), ali se taj izričaj nije udomaćio. 7 2.Etika i moral Kako smo vidjeli, etika i moral etimološki i semantički znače isto. Njihova je istovjetnost dakle primarna, redovito se upotrebljavaju kao sinonimi. No, kako su oba termina široko ušla u internacionalnu upotrebu, sinonimi su s vremenom postali konkurenti, rivali i alosemi. Govornici su im počeli pridavati raznolika značenja. Tako su se među nazivima etika i moral pojavile neke sekundarne razlike, kije su prihvaćene od mnogih teoretičara i praktičara. Etika je nastala na helenskom govornom području. Zagovarali su je najveći grčki filozofi: Sokrat, Platon i Aristotel (poznata je kod nas prevedena njegovaNikomahova etika). Za Grke je glavni kriterij umovanja i vrednovanja bioraz/um. Stoga je njihova etika zapravo grana filozofije, odnosno "filozofska etika", i temelji se samo na razumnim razlozima. Helenska etika rijetko traži uporište na religioznom terenu, premda ga uvažuje. Ona je profana i racionalistička. K tome je još više teorijska nego praktična, više optativna nego normativna. Termin i pojam morala je plod rimske kulture i afirmirao se je u vrijeme kad je latinska kultura bila kristijanizirana. Stoga su latinski kršćanski moralisti - uz raz/um kao potpuno valjan kriterij moralnosti - uzeli za svoje etično uporište također i objavu Božju, odnosno vjeru. Izvor etike su tražili ne samo u ljudskom razumu, već i u volji Boga, koji je apsoluto Dobro. Pored filozofske etike oni su njegovali i teološku etiku ili moral. Uzimali su u obzir također i metafizička načela u njihovoj religioznoj dimenziji. Tako se je u tijeku povijesti etici uobičavalo pridavati značenje profane i racionalne discipline, a moralu više značajku vjerske ili religiozne nauke o ćudoređu. (U povijesti morala pojavio se je jedan zanimljiv paradox. Protestanti, koji su u srži fideisti - sola fides! nazivaju nauku o ćudoređu etikom, a katolici - koji su više racionalisti nego fideisti najčešće rabe riječ moral. Suprotno od očekivanoga!) Međutim, ne smijemo zaboraviti da moral u cijelosti prihvaća razumske temelje etike, samo im još nadodaje i njih upotpunjuje vjerskim argumentima. Kako na strani etičara prevladava više teorija i optativ, tako moralisti naglasuju više praxu i konkretnost, imperativnost i normativnost. Na taj način moral/ka postaje širi i potpuniji naziv za etiku. Ipak - ne zaboravimo - u svojoj biti znače isto. 8 3.Zaključak Vrlo je karakteristično za odnos religije prema moralu i društvenoj aktivnosti i angažovanosti, što ne traži od vjernika samo to da on bude aktivan i da čini dobra djela. Religija obavezuje svakog vernika da u granicama svojih mogućnosti i odgovornosti aktivira i podstiče i druge. U tom pogledu je vanredno značajna ustanova - upućivanje na dobro i sprečavanje od zla. Nije dovoljno, prema ovom principu, što će čovijek lično činiti dobro i ustezati se od zla. On mora i druge nagoniti i podsticati na dobro, odnosno, sprečavati od zla, ili, u najmanju ruku, osudivati i mrziti njihovu štetnu djelatnost. Nije dosta biti aktivan i uključen u borbu za sreću i blagostanje, za pobjedu dobra nad zlom. Treba i drugoga podstaći i pomoći mu da se i on uključi. U tome se polazi od činjenice da pojedinačne djelatnosti, ako ne čine sastavni dio opće zajedničke aktivnosti, ne znače mnogo. Tek kada se slivaju u zajednička nastojanja i na taj način tvore jedinstvo akcije i jedinstvo misli, tada postaju u stanju da prebrode sve poteškoće i da se suoče sa svim preprekama. Time se stvara javno mnijenje koje vrži snažan pritisak na društvene izgrednike i predstavlja veoma značajan usmeravajući faktor. Religija posvećuje veliku brigu moralu i pridaje vanredan značaj njegovoj funkciji. Moral predstavlja naročitu vrstu društvene kontrole, ali kontrole koja se ne obavlja samo putem posebnih komisija, organa i zakona. Osnovni elemenat u ovoj kontroli jeste svijest i savest pojedinaca, koje se pretvaraju u zajedničku družtvenu svijest i savest, a potom formiraju javno mnijenje, koje vrši svoj uticaj. Uloge, funkcije i odgovornosti u vršenju ove misije su različite i nisu istovetne kod svih pojedinaca i grupa. Sve je to ovisno o mogućnostima s kojima se raspolaže. U odnosu na suprotstavljanje zlu, nisu svi ljudi u istim mogućnostima. Osim toga ne postoji ni samo jedan način toga suprotstavljanja. Tih načina ima više. 9 4.Literatura 1. Gidens E.: SOCIOLOGIJA, Beograd, 2003. 2. Morgan, L. H. DRVENO DRUŠTVO. Beograd, Prosveta, 1981. 3. Bajić M. Zoran SOCIOLOGIJA, Kraljevo, 2000. 4. Haralambos, M. i R. Heald. UVOD U SOCIOLOGIJU. Zagreb, 1989. 5. Mitić, G. HRESTOMATIJA IZ OPŠTE SOCIJOLOGIJE, Kragujevac. 2000. 6. Grupa autora, OŠTA ENCIKLOPEDIJA, Prosveta, 1978. 7. ðorñević D.: SOCIOLOGIJA ZA SVA VREMENA, Naučna knjiga, Beograd, 8. ðorñević Miodrag, SOCIOLOGIJA, Naučna knjiga, Beograd, 1996 9. Marković M., Medenica V.: SOCIOLOGIJA, Priština, 1998. 10. Mitrović Lj.: OSNOVI SOCIOLOGIJE, Naučna knjiga, Beograd, 11. Šoršević M.: SOCIOLOGIJA, Beograd, 1996. 12. Anton Lorencin: SREĆNA PORODICA 13. The Cultural Contradictions..., Bell, Daniel Seminarski rad MORAL 10