Kultura i komunikacija: (seminarski rad) Student: Danijel Grdić Kolegij: Popularna kultura Ak. God. : 2010./2011. Uvod: Ien Ang u svome eseju "Culture and communication: towards the..." se, između ostalog, bavi problematikom pojma "kultura" koja se manifestira u svojevrsnom paradigmatskom rascjepu u shvaćanju tog konstrukta. Kao podlogu analize navedene problematike Ang koristi prostor transnacionalne komunikacije i razvoja iste putem procesa informatičke globalizacije i ideologijskog umreženja. Kroz tu prizmu Ang nastoji pojasniti i precizirati ulogu kulturalnih studija kao najadekvatnijeg alata za analizu (i kritiku) komunikacijske mreže pojedinaca, nacija i pripadajućih im ideologija. Također, kroz primjer analize recepcije publike djelomično pojašnjava odnose koji se javljaju u procesu komunikacijskog kanala medij/publika, te posljedice koje se pojavljuju u domeni formiranja i dekonstruiranja identiteta. U odabranom tekstu je donekle pojašnjen međuodnos hegemonije i ideologija na polju popularne kulture i neke socio-psihološke dimenzije u kojima se taj međuodnos najočitije materijalizira. Namjera mi je, kroz tok ovog seminarskog rada, pobliže analizirati autoričina stajališta po pitanju nekih od navedenih društvenih fenomena, posebno onih povezanih sa procesom identifikacije. Pojam "kultura", u smislu objekta akademskog proučavanja, upravo zbog svoje širine i mnogostrukih mogućnosti interpretacije uz sebe nosi jednako toliko praktičnih problema. Ang ovu izjavu podupire kritikom metodologije kojom se vrše mainstream istraživanja komunikacije, koja je intrinzični preduvjet razvoja bilo kojeg društva i kulturne skupine. Ovakva istraživanja se pretežno temelje na funcionalističkim paradigmama s obzirom da se njihovi rezultati, da bi bili upotrebljivi ideologiji koja ih u načelu i provodi, moraju biti standardizirani sa suvremenim metodama društvenih znanosti, dakle, moraju posjedovati mogućnost empiriskog dokazivanja ili opovrgavanja. Ovakav pristup se, jasno, u dovoljnoj mjeri razilazi sa konceptom istraživanja kulturalnih studija jer podrazumijeva kulturu kao entitet koji je inertan i fiksiran, te djeluje isključivo kao objekt, podloga na kojoj se događa proces komunikacije. Upravo ta paradigma proizvodi neslaganje, jer je kulturalnim studijima jasno da je kultura neprekinuti društveni proces koji se neprestano mijenja i autoreferira, te samim time zahtijeva i promjenu metodologije istraživanja koja mora biti jednako promijenjiva i fleksibilna kao i predmet koji proučava. Kako tvrdi Ang: "kulturalni studiji se zanimaju za povijesna i partikularna značenja radije nego za opće tipove ponašanja, orijentirani su na proces više nego na rezultat, interpretativni su više nego što pokušavaju objasniti."1 U ovome citatu je po mome mišljenju vrlo dobro uhvaćena bit kulturalnih studija, ali iz njega se mogu iščitati i glavni problemi takve metodologije. Upravo spomenuta partikularnost kulturalnih studija iznjedruje njihovu najveću kritiku. U odnosu na ostale humanističke znanosti koje teže empirizmu i time proizvode generalizirana tumačenja, kulturalni studiji teže proučavanju onog neuhvatljivog, neizgovorenog, ispisanog između redaka društvenih odnosa. Iz toga razloga, kulturalni studiji ne teže, kako navodi Ang, postizanju paradigmatskog statusa, ali ni ne mogu mu težiti jer, za razliku od empirijskih znanosti koje proizvode 1 Ang, Ien; What is cultural studies?, str.238. fiksne pojmove (posljedično fiksirane u formi stereotipa, ono što naziva rezultatom), kulturologija se bavi procesom čime se otežava konstrukcija zaključnih paradigmi upravo zbog specifičnosti pojedinih procesa. Posljedično si možemo postaviti pitanje mogu li kulturalni studiji (p)ostati uvažena akademska disciplina zaobilazeći proizvodnju empirijskih zaključaka, u okruženju u kojem se samo takvi rezultati smatraju pravovaljanima ili je kulturologija simbol nedosanjanog relativističkog sna, fluidan kao i kultura sama? Izgleda da se upravo u toj njenoj subalternoj poziciji de Certeauovog taktičara i krije mogućnost dekonstrukcije kulturalnih pojava, ne podlegne li prividnoj ideji mogućnosti bivanja objektivnim promatračem. Ovo su neka od pitanja koja zabrinjavaju i Ien Ang ali ona odbacuje njihove potencijalno negativne konotacije opaskom da je "upravo ovakav svjetski(worldly) stav potreban za bavljenje kulturalnim studijima." Nadalje u svom eseju, Ang se bavi problematikom analize opažanja(reception analysis) kao fokusom zanimanja kulturalnih studija. Analiza opažanja koja se najvećim dijelom bazira na analizi prijema i subjektivizacije značenja u konzumaciji medija, pojašnjava tok kojim ljudi aktivno primaju komunikacijske podražaje te kroz dijalog s njima sudjeluju u stvaranju svoje osobne kulture. Ang ovu tvrdnju favorizira u odnosu na mišljenje da su ljudi pasivni akteri u procesu komunikacije i da bez kritike upijaju ponuđene ideologije, s čime se, u načelu, ni ja ne slažem iz razloga što u procesu recepcije ideologija svaki pojedinac odabire one s kojima se najlakše može identificirati, ali ulaziti u rasprave o "kvaliteti" tih odabira može nas dovesti samo do eksplicitnog oblika kulturnog elitizma što naposlijetku vodi ka kategoriziranju i društvenim rascjepima na "mene/nas" i "druge". U proučavanju, kako je Ang naziva, etnografije publike, također može doći do hiperprodukcije fiksnih značenja koja se kose sa kulturnom kritikom jer podliježu opasnosti od generaliziranja koja naknadno djeluju kao alat u proizvodnji formalne "istine". U proučavanju procesa komunikacije na relaciji medij/publika, treba se odmaknuti od trenutka u kojem je ostvarena komunikacija i koji se smatra ključnim, jer je taj trenutak prema Ang, pseudo-intiman i predstavlja samo jednu točku u procesu koja ne može sama po sebi biti referentna. Na primjeru u tekstu koji se tiče izdavanja Rushdieve knjige "Sotonski stihovi", Ang predlaže da se trenutak recepcije ne smije analizirati isključivo kao psihološki proces, već politizirani dio kulture koji istodobno obuhvaća i "mikro" i "makro" aspekte, te treba sagledati i širi kontekst prema kojem pojedinac živi svakodnevni život. Sljedeć problemi koje Ang obrađuje a koji se pojavljuju u procesu komunikacije su pojmovi ideologije i hegemonije. Uzmemo li u obzir da kultura istovremeno reflektira stvarnost ali ju i proizvodi, uviđamo značaj koncepta ideologije i snagu kojom ona mijenja i proizvodi stvarnost. Sve bržim i širim razvojem informacijske tehnologije postajemo svjesni razlike između javnog(medijaliziranog) prostora i privatne sfere. Sve više uviđamo i da nije slučajnost što se način na koji se slika svijeta predstavlja kroz medije podudara sa trenutno dominantnim političkim ideologijama. Ideologija i politika se prožimaju do te mjere da su gotovo postali sinonimom. Na ovaj način, osvajanjem medijskog prostora, dominantne ideologije vrše hegemoniju prikazujući stvarnost kakvu žele da ju vidimo. Upravo iz toga razloga jedna od ključnih zadaća kulturalnih studija je proučavanje načina na koji mediji stvaraju konsenzus i proizvode pristanak.2 Opet bih se referirao na Michela de Certeaua i njegov koncept strategija i taktika koji se u ovom primjeru manifestira kroz moć dominantne ideologije da putem medija prezentira strategije kao direktan proizvod svojih interesa, te prostor slobode pojedinca da putem subjektivne selekcije odabere taktiku otpora toj ideologiji. Naravno, ova ideja "otpora" podrazumijeva aktivno sudjelovanje medijske publike u tome odnosu, uz otežavajuću okolnost da je jedan od alata ideologije i medija otupljivanje i pasiviziranje publike čime postaje podložnija manipulaciji i prihvaćanju prikazanog poretka kao "istinitog". Sljedeći citat prilično dobro objašnjava silnice moći kojom se hegemonija manifestira u svakodnevnom životu: 2 Ang, Ien "...moramo prepoznati da hegemonija ne dominira nad nama izvana nego penetrira u nas te stoga ne vodimo rat protiv nje nego iz nje."3 Samim shvaćanjem mehanizama hegemonije samo smo na pola puta do mogućnosti pružanja ikakvog otpora jer su ti mehanizmi vidljivi i promatramo ih kao nešto što dolazi izvana. Sljedeći korak je shvatiti mehanizme koji su skriveni duboko u procesu našeg opažanja, selekcije i percepcije ponuđenih medijskih sadržaja. Na nivou proučavanja ovih mehanizama javljaju se mnoge poteškoće. Jedna od tih poteškoća je i eksplozivan razvoj elektroničkih medija, pod čime prvenstveno mislim na Internet iako ga Ang ne navodi eksplicitno. Ta mreža svih mreža je omogućila povezivanje geografski razdvojenih pojedinaca u grupe koje preuzimaju neke uloge društva, ali naravno u virtualnoj inačici. Tim teže postaje i proučavanje i mapiranje hegemonije s obzirom da moć, u duhu postmodernizma, postaje decentralizirana i sveobuhvatna i samim time neuhvatljivija i neprepoznatljivija. Tom informatičkom globalizacijom iste informacije postaju dostupne pripadnicima više različitih kultura istovremeno čime se mogućnosti interpretacije višestruko umnažaju. Kao potencijalno rješenje ovog problema Ang predlaže prepoznavanje globalnog u lokalnom i obrnuto, čime se stvara virtualna zajednica koja istovremeno ima predznak lokalnog ali i zajedničke nazivnike s globalnim. Ovaj fenomen je prikazan u tekstu na primjeru nacionalnog identiteta u modernom informatiziranom društvu i problematike koja se povezuje uz krizu identiteta nastalu zbog rastapanja granica i transnacionalnosti komunikacije. Sam pojam nacionalnog identiteta zastarjeva u naletu nepreglednog broja informacija, te biva sve jasnije da je i on sam konstrukt. Naravno, pojam identiteta nemožemo shvatiti kao fiksni i radije bih se priklonio pojmu identifikacije jer podrazumijeva neprekidan proces, označen stalnom borbom pluralnosti bivajući istovremeno i konstrukcija i dekonstrukcija. 3 Martin-Barbero (1988. 448) u Ang, Ien; str. 244. Zaključak: