SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FAKULTET STROJARSTVA I BRODOGRADNJE KATEDRA ZA SOCIOLOGIJU Dario Živković KOMPLEKSNONST SOCIOTEHNIČKIH SUSTAVA KOLEGIJ: ZNANOST, TEHNIKA, DRUŠTVO Predmetni nastavnik: Dr. sc. Nikša Dubreta, doc. Zagreb, studeni 2011. Sadržaj 1. UVOD 2. DRUŠTVENI KONTEKST RAZVOJA NOVIH TEHNOLOGIJA 3. KOPLEKSNOST SOCIJALNIH ODNOSA 4. NEPREDVIDLJIVOST TEHNIČKIH SUSTAVA 5. ZAKLJUČAK 6. LITERATURA 2 UVOD Tehnologija i društvo međusobno su duboko prožeti. Jedno bez drugoga ne bi nikada postojali, a proces međusobnog obostranog oblikovanja i promjene ne prestaje ni danas. Taj odnos traje još od vremena kada je čovjek ovladao tehnikama koje su mu omogućile ciljano djelovanje na tlo u svrhu zadovoljenja njegove najosnovnije potrebe – hrane. Tehnologija je omogućila preživljavanje pod bitno drugačijim okolnostima nego u dotadašnjoj povijesti ljudske vrste, omogućila je sjedilački način života i stvaranje većih zajednica koje su vremenom postajale sve kompleksnije. Upravo je izum pluga i pripadajućih tehnika obrade zemlje odnosno oslanjanje na agrikulturu kao sredstvo za preživljavanje vrste, za razliku od dotadašnjeg lovačkosakupljačkog načina života označio i rađanje civilizacije. Nadalje, tehnologija je u isto vrijeme i pratila i vodila razvoj društava. Ere razvoja civilizacije nazvane su s razlogom prema, u to vrijeme razvijenoj i dominantnoj tehnologiji za izradu alata (kameno, brončano, željezno doba). Upravo su oruđa ta koja čovjeka stavljaju u povoljan položaj i omogućuju mu savladavanje prirodnih prepreka. Od najranijih dana do danas vidjeli smo kako se društva okreću tehnologiji radi zadovoljenja svojih bioloških potreba te socijalnih i političkih ambicija. Ovdje kao ključan motiv razvoja tehnologije ne smijemo zanemariti i volju za nadmoću nad drugim, konkurentskim zajednicama. Moć koja je često bila i glavni pokretač tehnoloških pomaka. Ta težnja za posjedovanjem sve moćnijih alata i uređaja, kao i znatiželja čovjeka spram prirode neminovno je rasla vremenom. Kako su se redala otkrića i rasla mogućnost kontrole znanosti i tehnologije nad materijalnim svijetom, pogotovo kroz zadnjih dvjestotinjak godina, tako je društvo tehnologiju sve više stavljalo u fokus svoga interesa, ali rasla su i očekivanja postavljena pred nju. Johnson i Wetmore (2009) prepoznaju tradicionalno uvriježen pogled na razvoj tehnologije kao na linearan put sa jasno prepoznatljivim koracima: znanost otkrije nove spoznaje o prirodi, vlade i korporacije ulažu sredstva u daljnje istraživanje, inženjeri primjene novo stečena znanja kako bi razvili proizvode i na kraju potrošači kupuju i koriste proizvod nakon što se on pojavi na tržištu. Ovakav idealizirani proces je moguće kontrolirati i jasno nam je u kojem smjeru se kreće. Međutim, autori zaključuju da je samo manji dio tehnologija doista nastao ovako i da opisani obrazac nikako nije norma. U većini realnih slučajeva razvoj se odvija bitno drugačije i obilježen je neizvjesnošću. Razlog tomu je što su na djelu kompleksne interakcije socijalnih i tehnoloških faktora koje utječu na razvojni put tehnologije kompleksnost sociotehničkih sustava odražava se na proces razvoja i primjene tehnologije. U vidu toga autori izdvajaju dva glavna tipa kompleksnosti koji odgovaraju dvama sastavnim dijelovima sociotehničkih sustava. To je složenost društvenog konteksta koji se manifestira kroz zamršenost ljudskih odnosa s jedne strane i krajnje komplicirana i ne uvijek do kraja razjašnjena priroda samih tehničkih sustava s druge. Kompleksnost se sociotehničkih sustava u cjelini pojavljuje kao superpozicija ovih dvaju glavnih tipova kompleksnosti. Kroz iduća poglavlja ćemo se osvrnuti ova dva glavna aspekta. 3 DRUŠTVENI KONTEKST RAZVOJA NOVIH TEHNOLOGIJA Početak razvoja bilo koje tehnologije ovisi o raspoloživim financijskim sredstvima. Privlačenje sredstava od pokrovitelja, bilo državnih ili privatnih veliki je izazov, a financijske potrebe za razvoj novih tehnologija uglavnom su pozamašne. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da je ulaganje u nove ideje rizična i nesigurna djelatnost, najprije iz razloga što je ishod istraživanja neizvjestan i što je (prvenstveno tržišni) uspjeh novih tehnologija po definiciji upitan, a bez financijske potpore ideje se ne realiziraju. Da bi nova tehnologija zaživjela potrebno je naći neka nova rješenja na ključna pitanja vezana uz dotičnu tehnologiju, a s druge strane postoje problemi kojih nismo niti svjesni prije samog početka razvoja. Put razvoja u kojem bi neka nova tehnologija bila do kraja usavršena u laboratoriju, pa tek kad su svi aspekti ispitani bi potražila mjesto na tržištu je gotovo nemoguć. Da bi se tehnologija uopće razvijala potrebno joj je tržište. Marketinška kampanja i lobiranje počinju i prije tehničkog razvoja jer bez početnog ulaganja, odnosno dok se ne nađe pokrovitelj taj razvoj ni ne krene. Koji će se znanstveni pravac razvijati i na koju će se potencijalnu tehnologiju budućnosti staviti naglasak ovisi o odlukama brojnih aktera koji često ne dolaze iz znanstvenih ili tehnoloških krugova. Tu su političari, privatni ulagači, novinari, građanske udruge, šira javnost… situacija se komplicira proporcionalno s jedne strane povećanjem sume koju je potrebno izdvojiti za istraživanje i s druge strane što nova tehnologija više zadire u općeprihvaćene vrijednosti i u ono što društvo u tom trenutku smatra normom. Tako svjedočimo da je uz brojne slučajeve razvoja novih i revolucionarnih tehnologija, kako u prošlosti tako i danas vezan čitav niz kontroverzi. Kao primjer gore navedenog nam može poslužiti nanotehnologija o kojoj piše McRay (2005.) u svojoj studiji. On analizira na koji je način nanotehnologija postala velika uzdanica svijeta znanosti i tehnologije kroz zadnjih dvadesetak godina i na koji je način izborila financijsku i legislativnu potporu američkog kongresa. Ono što je bitno za razumjeti je da je upravo taj kongres sa svojim odgovarajućim tijelima kao predstavnik državne vlasti morao u jednom trenutku na temelju raspoloživih informacija donijeti tešku odluku o tome koju novu znanstveno-tehnološku inicijativu poduprijeti usmjeravanjem državnoga novca upravo prema njoj. To je ključan trenutak jer određuje sudbinu znanstvenih i tehnoloških poduhvata pa i ekonomije te na kraju i društva u cjelini. Takvi događaji pokazuju kako društvo, odnosno u ovom slučaju država kao predstavnik jednog društva – naroda, može na neposredan način utjecati na pitanja tehnologije. Upravo je to bitno za uzeti u obzir, tehnologija ovisi o širem društvenom kontekstu i odlukama koje određeni predstavnici društva donose, bilo da se radi o onima koji financiraju razvoj, onima koji razvijaju ili onima koji se tehnologijom u konačnici služe. To pokazuje koliko je sociotehnički sustav uvjetovan obostranim djelovanjem tehnologije i društvenih utjecaja. Zagovornici i interesenti nanotehnologije iskoristili su jedan od najmoćnijih načina reklamiranja naprednih tehnologija – stvaranje utopističkih vizija budućnosti u kojima napredni tehnički sustavi bazirani na nanotehnologiji rješavaju dotad nepremostive izazove materijalnoga svijeta i na krilima revolucionarne „nanoindustrije“ svijet ulazi u novu tehničku i ekonomsku renesansu. U tome dominira snažno entuzijastična retorika koja više podsjeća na parole koje bi upotrijebila politička elita nego oprezan i od emocija destiliran znanstveni narativ kakv bi očekivali od pripadnika znanstvenih krugova. U slučaju nanotehnologije stvaranje takvih vizija nije bilo teško zbog same njene prirode. Naime, ukratko rečeno, nanotehnologija ima za cilj upravljati zbivanjima na molekularnoj razini, razvijati 4 tehnološka rješenja na razini od 1-100 nm. S obzirom da su svojstva svega definirana svojstvima na mikrorazini nije teško shvatiti koji potencijal manipuliranje na tako fundamentalnoj razini ima u tehničkom smislu. Tehnološki determinizam će silazak na nanometarsku razinu vidjeti kao idući neizbježni i sasvim prirodno očekivani korak u čovjekovom ovladavanju prirodom. Nanotehnologija ima upravo tu ambiciju, omogućiti čovjeku moć na njemu dotad nedostižnoj razini i omogućiti mu da stvara strukture od osnovnih dijelova materije, atoma i molekula. Potencijal se činio neograničenim, najžešći entuzijasti nisu se ustručavali ni od teoretiziranja o doslovnoj besmrtnosti onoga koji ovlada nano-svijetom. Osim velikih obećanja nanotehnologiji je u proboju u središte interesa javnosti i političkih elita pomogla činjenica da se za razliku od npr. genetskih manipulacija ili upotrebe matičnih stanica uz nanotehnologiju veže relativno malo kontroverzi i stoga je kao „politički korektna“ tehnologija lakše našla na odobravanje širokog spektra društva. Osim toga ona obećava ekonomski rast, treću industrijsku revoluciju i rješenja ekološkog pitanja, rijetko tko bi se protiv tako nečega bunio. McRay (2005.) otkriva još jedan strateški aspekt, a to je da se nakon završetka hladnog rata, početkom devedesetih pojavila potreba za preusmjeravanjem američke politike ulaganja u znanost i tehnologiju koja je dotada bila gotovo isključivo motivirana utrkom s istočnim blokom i nacionalnom sigurnošću, odnosno obranom. Novu motivaciju politika je potražila u ekonomskoj konkurentnosti SAD-a spram Japana i Europe koji su već dotad ulagali u nanotehnologiju, SAD nije želio zaostajati. Nakon 11. Rujna 2001. Nacionalna sigurnost se vratila među političke prioritete i tu je nanotehnologija našla svoju moguću primjenu. Možemo zaključiti da je širi društveni kontekst pogodovao nanotehnologiji u osvajanju velikog udjela u financijskom kolaču koji je bio predviđen za znanost. Još se jedan proces odigravao u vremenu pojavljivanja nanotehnologije, a to je komercijalizacija znanosti i pojava nečega što se naziva „post akademskom“ znanošću. Znanost se okretala prema domeni primjenjivoga u svojem istraživačkom radu i granica između znanosti i tehnike još više je olabavljena. U vidu gore spomenutog okretanja tržišnom natjecanju nakon kraja hladnog rata i propasti komunizma elite su odlučile da uloga znanosti bude prvenstveno pokretanje ekonomskog razvoja i da bude sastavni dio procesa ostvarivanja profita. Kao takva odmiče se od bazičnih istraživanja u kojima ishod nije jasno definiran, a smisao istraživanja je isključivo znanje, prema tehnološki isplativim i tržišno konkurentnim projektima. Nanotehnologija je u tom vidu ključna jer spaja bazičnu prirodnu znanost s pragmatično orijentiranim razvojem tehnologije. Nanotehnologija je u kontekstu kompleksnosti sociotehničkih sustava poslužila kao dobar primjer kako splet raznih društvenih okolnosti može pogodovati nekim idejama i dovesti ih u prvi plan, dati im sudbonosno značenje, dok istodobno brojne druge ideje ostaju u drugom planu. Povijest bilježi redovitu pojavu tehnoutopijskih vizija o zlatnom dobu koje je pred vratima. Prije nano-utopije već smo imali priliku vidjeti slične ushite po pitanju nuklearne tehnologije u pedesetima, pojave Interneta, tranzistora, kućanskih aparata, putovanja u svemir itd. Zanimljivo je da predstavljanje novih tehnoloških dostignuća gotovo nikada nije prošlo bez izrazitog optimizma i zanesenjačkih tvrdnji o nezaustavljivom napretku unatoč tome što se tehno-utopije u pravilu ne realiziraju kako je zamišljeno i razvoj svake tehnologije stane na nekim realnim granicama, a tehno-utopizam i mit o neograničenom napretku se neizbježno pokazuju kao razočaranje za sve koji su u njih povjerovali. 5 KOPLEKSNOST SOCIJALNIH ODNOSA Kompleksnost sociotehničkih sustava u cjelini u velikoj mjeri ovisi o složenosti odnosa među sudionicima takvih sustava: ljudima koji u životnom vijeku tehnologije sudjeluju u različitim ulogama. Sociotehnički sustavi uključuju širok spektar grupa: od kompanija i državnih vlasti, preko inženjera i znanstvenika do samih korisnika, odluke svih utječu na konačni izgled sustava. Za razvoj tehnologije u pravilu su potrebne multidisciplinarne radne grupe, pojedinci koji rade sami gotovo da više ne postoje. Smatra se da je posao inženjera primjena tehničkih znanja i spoznaja o zakonima prirode na rješavanje praktičnih problema. Većina radnog vremena inženjera tada bi odlazila na rješavanje složenih tehničkih problema upotrebom alata i ekspertnih vještina. Međutim, razvoj tehnologije je puno složeniji od toga, ta složenost u velikoj mjeri proizlazi iz kompleksnosti socijalnih interakcija uključenih sudionika. Vinck (2003.) donosi priču o mladom inženjeru koji kao praktikant sudjeluje u realnom okruženju u kojem se razvija tehnologija. Njegov zadatak se čini tehnički jednostavnim, ali ubrzo spoznaje u kojoj mjeri posao inženjera sadrži aspekte o kojima do tada nije znao, niti se njegova edukacija na sveučilištu njima bavila. Vinck pokazuje da ishodi konstruiranja čak i najjednostavnijih elemenata tehničkog sustava ovise o tome koliko je kvalitetna komunikacija osoba koje sudjeluju u procesu, a odlučivanje kao bitan dio procesa konstruiranja često ovisi o pregovorima među kolegama i vaganju između različitih prioriteta i interesa sudionika koji dolaze s raznih strana. Unutar njegove radne organizacije koja ima zadatak izraditi elemente za CERN-ov detektor čestica „ATLAS“, postavlja se kao osnovno pitanje suradnja među kolegama. Kulturološke razlike, generacijski jaz, pitanje ugleda, sve su to čimbenici koji utječu na interakcije unutar grupe koja bi trebala raditi timski na nečem praktičnom. Kada odemo korak dalje i uključimo u priču i ostale sudionike izvan samog konstrukcijskog ureda u kojem je student radio kompleksnost interakcija raste eksponencionalno poglavito jer drugi često imaju različite interese koje zastupaju. Možda je najvažnije za zaključiti da u tehnici ne postoji uvijek ono jedno jedino točno rješenje, već ljudi koji se bave razvojem donose odluke koje su pod utjecajem brojnih socijalnih faktora. Tehnologija je tako rezultat jednog, u sociološkom smislu, vrlo živog procesa. U okviru kompleksnosti sociotehničkih sustava valja razumjeti da su ljudi nosioci ideja i promjena te da odnosi tih ljudi itekako igraju važnu ulogu. 6 NEPREDVIDLJIVOST TEHNIČKIH SUSTAVA Tehnički sustavi su po samoj svojoj prirodi vrlo kompleksni i brojni aspekti tehnologije nikada nisu do kraja jasni. Ma kako veliko znanje i iskustvo stručnjaka bili, nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti ponašanje tehničkih sustava u svim situacijama. Interakcije između pojedinih komponenata tehničkog sustava su nepredvidive, a njihov broj neograničen. Da bismo povećali sigurnost tehničkih sustava služimo se eksperimentiranjem u raznim uvjetima. Međutim, nemoguće je obuhvatiti sve moguće aspekte i nepoznanice uvijek ostaju. Stoga je nesigurnost inherentna svakom tehničkom sustavu, a korištenje istih podrazumijeva određene rizike. Inženjeri i ostali stručnjaci moraju nesigurnost prihvatiti kao sastavni dio onoga što rade i naučiti živjeti s njom. Moraju se pomiriti s tim da često trebaju raditi bez potpunog poznavanja svih faktora i preuzeti mogući rizik prilikom donošenja odluka. Javnost često ne razumije nesigurnosti koje tehničkih sustavi nose u sebi i očekuje apsolutnu pouzdanost. Collins i Pinch (1998.) to pokazuju na primjeru nesreće NASA-ine letjelice „Challenger“ koja se dogodila 1986. godine. Nesreća je završila pogibijom cjelokupne posade i bila izrazito medijski eksponirana. U potrazi za krivcem koja je uslijedila stav je bio da je tehnologija u ovom slučaju trebala biti pouzdana s obzirom na brojne uspješno lansirane rakete prije toga i da je nesreću zasigurno skrivila nepromišljenost odgovornih osoba i da je kao takva zasigurno mogla biti izbjegnuta. Kao krivce se isticalo rukovodioce NASA-e koji su se odlučili na lansiranje iako je bilo preporuka od nekih inženjera da se zbog niskih temperatura toga dana lansiranje odgodi. Priča se u medijima servira kao moralna lekcija o menadžerima koji su, kako ne bi zaostajali s rasporedom i izbjegli troškove, ignorirali opasnosti i svjesno se kockali tuđim životima. Međutim, nakon nesreće je lako upirati prstom i govoriti što je trebalo, a što nije trebalo činiti, situacija je bila znatno složenija i nije bilo jednostavno donijeti ovu, prije svega tehničku odluku. Collins i Pinch (1998.) u svojoj studiji analiziraju zbivanja neposredno prije lansiranja, ali i godinama ranije, dok je tehnologija još bila razvijana. Obradili su složene aspekte koji su se pojavili tokom razvojnog puta dotične rakete i pokazali da ni višegodišnje mukotrpno testiranje i ulaganje upravo u dijelove rakete koji su vjerojatno zakazali prilikom nesreće nisu u potpunosti uklonili rizik korištenja ove tehnologije. Kasnija istraga je pokazala da tehničke nesigurnosti i mogući problemi koji su na kraju i presudili Challengeru nisu bili ignorirani već je odluka o lansiranju donesena nakon pomnog razmatranja poznatih informacija i zaključka da ne postoji racionalni razlog da se lansiranje odgodi. Ono što može ostati kao zaključak je bitna činjenica da je let u svemir vrlo rizičan pothvat i kao takvog ga treba prihvatiti. Tehnologija bez nesigurnosti ne postoji bez obzira na to koliko ljudi radili da je učine sigurnijom, nepoznanice i rizici uvijek ostaju. NASA kao perjanica američke tehnologije uživa veliko povjerenje i gotovo mitski status. Kada se njima dogodi katastrofa javnost se pita kako je to moguće, kako si je NASA to dopustila? Odgovor je –nije, već su tehnički sustavi nesigurni sami po sebi i nitko ih, čak ni NASA ne može učiniti 100% sigurnima. 7 ZAKLJUČAK Ako želimo kontrolirati vlastitu budućnost bitno je da shvatimo ključnu ulogu tehnologije u izgradnji te budućnosti. Sadašnjost je prožeta tehnologijom na tako dubok i gotovo neraskidiv način da bi zamišljanje budućnosti bez nje bilo praktički nemoguće ili barem neozbiljno. Kako bismo došli do željenog cilja, do budućnosti koju želimo nije dovoljno promatrati i razumjeti samo tehnologiju i uzdati se u njezinu moć da kao takva, sama po sebi, riješi baš svaki problem i prepreku na putu ka boljem sutra, već je nužno shvatiti izrazito složene veze tehnologije i nas samih, ljudi, odnosno društva u cjelini. Pitanje ne leži u primjeni i nedostatku volje za djelovanjem već u tome što je posljedice našeg djelovanja teško predvidjeti. Tehnologija ima svoje željene, ali i neželjene posljedice, često odgovor koji nam tehnologija daje na neki izazov otvara još nekoliko novih, a često ne možemo niti slutiti koje će sve implikacije upotreba neke tehnologije donijeti sa sobom jer svakoj je tehnologiji inherentna određena nesigurnost koju ne možemo do kraja otkloniti ili ih nismo niti potpuno svjesni. Kako će se sociotehnički sustavi razvijati i kakve će utjecaje imati ne može se precizno predvidjeti. Prepoznavanje i proučavanje tih neizvjesnosti omogućuje da bolje razumijemo rizike koji se vežu na sociotehničke sustave koje smo izgradili i koji sačinjavaju naš život i da se bolje pripremimo na njih. To donosi neprestanu neizvjesnost na koju moramo biti spremni, a upravljanje razvojem i održavanjem sociotehničkih sustava nikada neće biti savršeno. Zato je jako važno proučavati kompleksnost sociotehničkih sustava i s oprezom i pozitivnom dozom skepticizma donositi odluke vezane uz razvoj i primjenu novih tehnologija, tim više što su najčešće one sve moćnije u svom utjecaju na svijet, kako materijalni svijet tako i socijalni, ljudski svijet. Proučavanje veza unutar sociotehničkih sustava je nužnost u vidu upravljanja tehnološkim i društvenim razvojem, bez toga nemamo kontrolu nad vlastitom budućnošću. LITERATURA 8 McRay, W.P. Will Small Be Beautiful? Making Policies for Our Nanotech Future U: Johnson, D. G., Wetmore, J., M. (2009). Technology and Society: Building Our Sociotechnical Future. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press. Vinck, D. Sociotechnical Complexity: Redesigning a Shielding Wall. U: Johnson, D. G., Wetmore, J., M. (2009). Technology and Society: Building Our Sociotechnical Future. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press. Collins, H. Pinch, T. The Naked Lunch: Assigning Blame for the Challenger Explosion. U: Johnson, D. G., Wetmore, J., M. (2009). Technology and Society: Building Our Sociotechnical Future. Cambridge, Massachusetts. The MIT Press. 9