Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj porodici Antuna Andrića i Katarine Pejić IVO ANDRIĆ (biografija) - je jedan unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca, rođenog 1892. u Dolcu pored Travnika u siromašnoj katoličkoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad. Nakon završene osnovne škole upisuje Veliku gimnaziju u Sarajevu. Andrić je, kao učenik 3.razreda gimnazije (1911.godine), počeo svoju ''karijeru'' kao lirski pjesnik u Bosanskoj vili, pjesmama U sumrak i Blaga i dobra mjesečina. Godine 1912. kada je maturirao objavio je u Bosanskoj vili još tri pjesme. Dobivši stipendiju, Andrić 1912. godine započinje studije u Zagrebu, u jesen sljedeće godine nastavlja studije u Beču, a potom se 1914. upisuje na filozofski fakultet u Krakovu. (U tom periodu sarađuje u Hrvatskoj riječi, Hrvatskom pokretu, Savremeniku. U Hrvatskom pokretu objavljuje četiri Pisma iz Krakova.) Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke skupine Mlade Bosne. (Mlada Bosna je ime političkog nacionalnog pokreta aktivnog u BiH uoči 1. svjetskog rata. Osnovni cilj pokreta bio je pripajanje BiH Kraljevini Srbiji, uz pozivanje na ujedinjenje i oslobođenje svih južnih Slavena, no u praksi je to bio velikosrpski pokret. Ovaj pokret je najpoznatiji po atentatu na austrougarskog prijestolonaslijednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu 1914. godine, događaju koji je službeni povod 1. svjetskom ratu.) 28. juna 1914. saznaje od svog prijatelja da je u Sarajevu ubijen Franc Ferdinand. Potom napušta Krakov i odlazi u Split. Za vrijeme ljetovanja u Splitu, Andrić je uhapšen pod sumnjom učešća u atentatu. Doživljaje i utiske iz mariborskog zatvora opisuje u lirskim fragmentima svog prvjenca s ovidijevskim naslovom Ex ponto (1918.) Neposredno po završetku rata i nastanku Kraljevine Jugoslavije prelazi u Beograd, gdje od 1920.godine uglavnom radi u diplomatskoj službi. Te godine završava nastavak Ex Ponta, tačnije ''Nemire''. 1923. godine upisuje Filozofski fakultet u Grazu, a 1924. godine brani doktorsku disertaciju ''Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.'' (njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića). Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi i dr. Njegov književni rad možemo podjeliti u nekoliko faza: 1.faza ona koju tvore lirika i pjesme u prozi, gdje možemo izdvojiti “Ex Ponto'' i ''Nemire”, a koja je bogata egzistencijalnim i spiritualnim traganjem. 2.faza koja traje do Drugog svjetskog rata; obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i to prije svega na jezičnom planu te postupnim prijelazom na srpsku ekavicu. S jezične tačke gledišta ta je faza različito ocjenjivana, a veliki broj srpskih kritičara smatralo je kako je Andrićevo spisateljstvo ove faze, zapravo neka vrsta kopije jezičnog modela Vuka Karadžića s naglaskom na narodnom izrazu. 3.najpoznatija faza obilježena je djelima kao što su “Na Drini ćuprija” te “Travnička hronika” koje je napisao tijekom izolacije od Nijemaca u okupiranom Beogradu. Mnogi “Prokletu avliju” nazivaju vrhuncem njegovog pripovjedačkog umijeća. 10. decembra 1961. Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za roman "Na Drini ćuprija". Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Egzistencijalizam (uopćeno) Egzistencijalizam je filozofija koja se prvenstveno bavi problemima ljudske egzistencije. Pod tim pojmom, egzistencijalizam nastaje u prvoj polovini 20.st. U egzistencijaliste se ubraja Kierkegaard, danski pisac i filozof koji je u svojim djelima, početkom 19.st. kao prvi u toj formi tematizirao ljudsko postojanje. Kao što sam već spomenula, u prvoj fazi Andrićevog stvaranja susrećemo se sa Ex Pontom i Nemirima, tj. Andrićevim djelima o egzistencijalnim pitanjima koja su nastala na osnovu Kierkegaardovog egzistencijalizma, tj.njegovog utjecaja na Andrićeva djela. Samoća: Osnovno egzistencijalno stanje u kome se subjekat nalazi jeste utamničenost, odvojenost od svijeta i ljudi, samoća, tišina i ćutanje, a osjećanja koja dominiraju u djelu su bol, očaj i strah. Obraćajući se potencijalnim čitaocima u uvodnom dijelu, Ivo Andrić ističe kako je biće pjesnika, odnosno subjekta, izbačeno iz kolosijeka normalnog života i odvojeno od svakodnevice (od svih ljudi, susreta, stvari i sl.). Suočen sa trenutnom situacijom, subjekat osjeća zaprepaštenje i strah, kako od postojećeg tako i od onoga što tek dolazi, od nepoznatog i nepredvidljivog. U izolovanosti i u bolu koji ga ispunjava i razdire, on shvata i razumije bol svih ljudi. I zato svaki onaj ko strada njegov je brat i prijatelj, jer: ''bol jedini podiže čovjeka do široke, neizmjerne ljubavi prema ljudima.'' U tom bolu je snaga razumijevanja drugih i suosjećanje sa svima onim koji pate. Smjenjuju se mjeseci i godišnja doba, ali uvijek ostaje samoća, ostaje i mučnina od susreta i ljudi, čežnja - duga i neutješna - za putevima i daljinama. Žanrovska (ne)određenost: Andrićevo djelo je na neki način veoma teško definirati. Mnogi kažu da je u pitanju poezija u prozi ( poezija u prozi ima sve što sadrži lirska pjesma, samo nije u formi stiha, a njome se može izraziti svaka tema, bilo kojim stilskim figurama i ritmom ), a onda se pri analizi mora posvetiti pažnja i jednome i drugom, što će kazati da „Ex Ponto“ i jest i jedno i drugo, ali opet na poseban način. (Proza je vrsta književnosti koja se uobličava slobodnim stilom pisanja i ne slijedi principe metrike i rime i ostala pravila poezije. Umjesto toga, sastoji se od punih rečenica, grupisanih u odjeljke/paragrafe i sl.) U kritici na Andrićev „Ex Ponto“, kojega je napisao Milan Bogdanović (godine 1919.), primjeri iz „Ex Ponta“ su navođeni u obliku stihova – a u slučaju tih primjera, i u tom obliku „Ex Ponto“ ima veliku literarnu vrijednost. To samo po sebi govori da je Andrićev „Ex Ponto“ veoma specifično književno djelo koje manje treba promatrati u odnosu na neke klasifikacije književnih formi, a više u čistom literarnom, ali i filozofskom i spiritualnom smislu. Ekspresionizam Najuočljiviji i najjasniji bili su uticaji ekspresionističke poetike, prije svega na izražajnom planu, što znači: razara se pravilna struktura vezanog stiha i strofe. Andrić tako traži od pjesme da progovori smislom. Slobodan stih bez rime, odbacivanje stroge sonetske forme, pokazali su se kao najpogodniji za spontano iznošenje misli. U poeziju se unose jasna i neposredna značenja, a pjesma se ne piše da Vrijeme i prostor U „Ex Pontu“ se čini kao da je poništeno i vrijeme i prostor, a isto tako je gotovo do kraja izbrisan i kontekst. (Sam naslov – „Ex Ponto“ – povezan je sa Ovidijevim pjesmama – „Epistulae ex Ponto“ – kojega je rimski car Oktavijan August protjerao: ta se veza, dakle, tiče i sadržaja na veoma neposredan način.) Na koji su način ''poništeni'' – naravno, ne potpuno – vrijeme i prostor? I vrijeme i prostor se dijele na dva dijela: na vrijeme koje je glavni lik proveo u zatvoru i na vrijeme koje je proveo nakon izlaska iz zatvora; prostor se može mjeriti istom tom mjerom. U pitanju je realnost, ono izvanjsko, u kojemu se nalazi književni lik. Riječ je o jednom okviru, putem kojega je omogućen koherentni (povezani) razvoj jednog „duhovnog sižea“. Sve to kazuje da postoje dvije vrste sižea (siže je onakav poredak događaja kakav je izložen u tekstu, bez obzira na hronologiju. To je ustvari način redanja i prepletanja motiva.) U Andrićevom „Ex Pontu“ prvi tip sižea je onaj koji je kao takav shvaćen u uobičajenom smislu; to bi se tek moglo ticati zbiljskog prostora u kojem se glavni lik nalazi i vremena u kojem se sve to ostvaruje. Kada je u pitanju prostor, može se kazati da glavni lik boravi u zatvoru, u nekom gradu, selu, u nekoj drugoj zemlji, ali sve to je toliko po strani da se tek označava, kako bi moglo biti povod „duhovnom putovanju“. Kada je u pitanju vrijeme, saznajemo da glavni lik boravi već toliko i toliko vremena u zatvoru, da je prošlo toliko i toliko vremena nakon izlaska iz zatvora, da bi se kasnije sve više spominjala godišnja doba i tome slično – te se sve više gubio tok mehanički mjerljivog vremena. Ono će potpuno biti poništeno, čime se već uspostavlja drugo poimanje vremena, ali ono se tiče spomenutog drugog tipa sižea. Lirski i unutrašnji svijet: Glavni lik/lirsko Ja jeste zapravo simbol čovjeka. Iako on sebe svrstava među one ljude koji stradaju radi duše, ipak se na više mjesta navodi povezanost sa čovječanstvom koje pati – a osnovna pitanja koja su zastupljena su ona o duhovnom stanju i mnoge druge dileme, koje posjeduje svaki čovjek. Glavni lik/lirsko Ja kada dospijeva u zatvor, lišen je slobode, ali na duhovnom planu; tek u zatvoru on uspijeva dosegnuti istinsku slobodu – a samoga sebe, iz vremena prije nego što je zatvoren, osuđuje, u duhovnom smislu: „Na borbe svijeta ja sam gledao kao što se s vedra visa gleda na magle koje se nadbijaju po dolinama. Bio sam nijemi, oholi gost života. Trgao sam najviše plodove. Usne su mi bile krvave, žene su mi cjelivale ruke. Prolazile su godine i donosile svoje plodove, a ja sam se nazivao: gospodar života. Tada me silan udesni val baci na tvrdu mračnu stazu i sva boja i ljepota života zgasnu na mrežnici mojih očiju.“ Upravo pojavom tog unutrašnjeg „svjetla“, dosezanjem duhovne slobode, otpočinje ona glavna problematika „Ex Ponta“: „I tada kad se je u kapanju miliona jednoličnih minuta, bez ikakve nade i promjene, moja duša pretvarala u pustinju koja više i ne žedni, kad su mi rešetke na prozoru bile tako guste da nisam mogao ni ruku pomoliti da mi kane kap kiše ili da me pomiluje zalutao vjetar, tada je u mojoj duši, kao svjetiljka nad mrtvom radosti, planulo ovo svjetlo.“ Andrić nije htio da da nikakav opis svoga bogavka u tamnici, već je iskreno i prosto davao iz sebe unutrašnje slike, niz raspoloženja, osjećaja, sjećanja, koja se miješaju sa utiscima iz sadašnjosti. On je iznosio misli i slike onako kako su u njegovoj svijesti poredane, i zato su tu grijesi i molitve uporedo koji daju skladnu sliku razvoja jedne duše. Kategorije Bog, Ljubav, Dobro, Zlo... da li su čvrste tačke oslonca, ili ne? (spram kojih se može izvesti i sirenje identiteta)? Centar njegovog duhovnog života je Bog. Sve se tiče Boga ili – drugačije rečeno – Smisla: kroz „razgovore sa samim sobom“ (ova formulacija pripada filozofu Marku Aureliju), glavni lik/lirsko Ja je u stalnom nalaženju i gubljenju Boga. To će kazati da u „Ex Pontu“ ništa nije fiksirano, ništa se ne zagovara (u smislu da se na mjesto Boga stavlja Ništavilo i od toga gradi neki poredak svijeta, ali ni obratno), već je sve u pokretu i procesu, sve je unutar svijesti (i Bog kao oličenje smisla i Ništavilo kao oličenje besmisla). Jean-Jacques Rousseau u ''Sanjarijama samotnog šetača'' piše: “Sreća je trajno stanje koje kao da nije stvoreno za čovjeka na ovome svijetu. Sve je na zemlji u stalnom kretanju koje ničemu ne dopušta da dobije trajan oblik.” U ovom djelu ne postoje apsolutne kategorije. U njemu ne postoji niti jedna čvrsta, nepromjenljiva tačka poput Boga, Dobra, Zla, Ljubavi, Pravde i tako dalje – na kojoj bi mogao da se temelji neki odnos prema svijetu, odnosno širenje identiteta. U “Ex Pontu” je sve zasnovano na stalnom “građenju” i “rušenju”, a svi navedeni pojmovi nisu stalni nego su u stalnim promjenama. Možda bi se to moglo opisati sljedećim citatom iz “Ex Ponta”: “Misao kao voda u gorskom viru, među stijenama gdje ne dolaze životinje i ne dopiru ljudi, grgolji, ponire, vraća se i baca i pjeni od stijene do stijene.” Bog u ovom djelu nije niti kršćanski Bog, niti je na bilo koji drugi način “zaokružen”. Tu nema niti Crkve (mada glavni lik/lirsko Ja jedanput zalazi u bogomolju), niti bilo kakvog drugog vanjskog i čvrstog Centra. Taj Bog bi time bio samo jedno od brojnih duhovnih lica, jedan “prostor” unutar nas samih u kojemu nalazimo ali i gubimo Smisao, ono na čemu se temelje sva druga lica unutar nas. Ne treba ni napominjati da je taj Smisao koji se pronalazi i gubi, također podvrgnut procesu, tj. stalnim promjenama. Koncept putovanja (predjeli, prostori, vremena)? Funkcija putovanja (žanrovski hronotop puta podrazumijeva...?) U “Ex Pontu” dominira unutrašnje putovanje, ali se također zasniva i na vanjskom, zbiljskom putovanju. Često glavni lik/lirsko Ja mijenja mjesta, putuje i u druge zemlje, ali, kao što je već spomenuto, ne postoje opisi realnih susreta. To ne znači da njih nema, već da se susret odvija kroz unutrašnje putovanje,tj. glavni lik/lirsko Ja se unutar sebe susreće (kroz svoje sjećanje) sa ljudima na koje je nailazio, s kojima je dolazio u dodir, dok mi možemo vidjeti samo taj “unutrašnji susret”. Evo primjera za jedan od načina tog “unutrašnjeg putovanja”: “Često sanjam noću da sam slobodan, da putujem (putovati i kretati se to je u mojim snovima najveća sreća), da se viđam sa znancima i da im pripovijedam kako sam teško živio prije.” Okolnosti u kojima živi uvjetuju njegovo duhovno stanje – a sve je to u stalnim promjenama -, dok njegovo duhovno stanje uvjetuje njegov odnos prema Bogu/Smislu/Redu kao jednom unutrašnjem licu koje drži ostala na okupu. “Dva dana me već ne izvode ni na onaj jedan sat šetnje, jer kiša bez prestanka sipi. Meni se čini da mi neprestano vlaga navire u ćeliju i da mi pada po licu i rukama kao ljepljiv talog. Moj pokrivač je oštar i studen, moje jelo ima ukus limene posude i moja ćelija onaj neopisivi zadah uskog prostora u kom jedan čovjek diše i živi, bez promjene i zračenja. Ali tu za mojim vjeđama – sklopim li samo oči – živi sva veličina života i sva ljepota svijeta. Sve što je ikad samo taklo oči, usne i ruke moje sve je u mojoj svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje.”