Hrvatski - skripta(jezik)

Skripta za hrvatski jezik 1. PRISTUP KNJIŽEVNOSTI KNJIŽEVNOST je umjetnost čije je sredstvo izražavanja JEZIK = UMJETNOST RIJEČI - ima svoj sadržaj i izraz (oblik) ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI (KNJIŽEVNA ZNANOST) - znanost koja se bavi sustavnim proučavanjem književnosti - proučava književno djelo kao samostalno umjetničko djelo, ali ga promatra i u kontekstu ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI TEORIJA KNJIŽEVNOSTI Analiza književnog djela Klasifikacija književnosti učenje o književnim vrstama i rodovima Versifikacija znanost o stihu Stilistika pristup djelu kao jezičnoj tvorevini, tj. proučava opće značajke književnog izraza POVIJEST KNJIŽEVNOSTI Opća povijest književnosti usporedno proučavanje književnosti prikazivanje svih bitnih književnih pojava Povijest pojedine književnosti povijest nacionalne književnosti, ali i povijest književnosti koju određuje neko dugo zajedništvo (npr. povijest dječje književnosti) Komparativna (poredbena) povijest književnosti uspoređuje književnost u povijesnom i društvenom kontekstu (npr. hrv. književnost u kontekstu europske) KNJIŽEVNA KRITIKA analizira djelo i promatra autora i djelo u povijesnom kontekstu Interpretacija (tumačenje) doživljaj djela analiza (raščlamba) PODJELA KNJIŽEVNIH DJELA PODJELA KNJIŽEVNIH DJELA (prema različitima načelima) Autori autori mogu činiti skupinu (npr. hrv. dramski pisci) Jezici hrv. književnost, književnost na latinskom jeziku, ruska književnost, njemačka književnost i dr. - srodno načelo prema nacionalnim književnostima: hrv. književnost, njem. Književnost, ruska književnost, itd. Forma npr. lirska pjesma, roman, mit, balada, pripovijetka, drama itd. Podrijetlo usmena i pisana književnost Namjena dječja književnost, zabavna književnost, poučna književnost Vrijeme nastanka antička književnost, renesansna knjiž. i dr. PODJELA KNJIŽEVNIH DJELA (po kriteriju forme (izraza)) KNJIŽEVNI RODOVI EPIKA prikaz događaja LIRIKA izražavanje ljudske osjećajnosti DRAMA radnja zasnovana na sukobu dramske vrste: tragedija, komedija, drama u užem smislu DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI ujedinjuje značajke književnosti i znanosti književno znanstvene vrste (esej, putopis) publicistika (reportaža) KNJIŽEVNE VRSTE roman, novela, kratka priča, crtica, mit, ep, esej, komedija, tragedija, drama… ŽANROVI ljubavni, povijesni, kriminalistički, pustolovni… OSNOVNI OBLICI IZRAŽAVANJA POEZIJA PROZA DRAMA OBILJEŽJA zvukovna i ritmička organizacija (stihovi) usmena i pisana bliža izražavanju u svakodnevnoj komunikaciji usmena i pisana dijaloški oblik može biti pisana za izvođenje na pozornici u stihu i prozi PODJELA lirska poezija – osobne teme epska poezija – događaj važan za kolektiv lirsko – epska poezija jednostavni epski oblici (basna) i složeni epski oblici (drama) diskurzivni književni oblici (putopis) ostala proza RAZDOBLJE DJELA temeljna civilizacijska djela (od 3000. pr. Kr) Daleki istok (Kina): Knjiga pjesama Srednji istok (Indija): Vede, Mahabharata, Ramajana, Pančatantra Bliski istok: Egipat (himne bogovima; Ptahotep: Pouke mudrosti) Mezopotamija (Gilgameš) Hebrejska književnost (Biblija) antička književnost ( 8. st. pr. Kr – 476.) grčka Homer: Ilijada, Odiseja (epovi) Eshil: Okovani Prometej (tragedija) Sofoklo: Kralj Edip, Antigona (tragedije) Euripid: Medeja, Elektra (tragedije) Aristofan: ptice, Žabe (komedije) Aristotel: Poetika (Nauk o pjesničkom umijeću) Alkej, Sapfa, Anakreont, Pindar, Ezop rimska Plaut: Škrtac Vergilije: Eneida Horacije: Poslanica Pizonima (Ars poetica) Ovidije: Metamorfoze Katul, Marcijal srednjovjekovna književnost (476. – 15. st.) svjetovna nacionalni epovi: Beowulf (eng.), pjesan o Ronaldu (franc.), Pjesma o Cidu (španj.), Pjesma o Nibeluzima (njem.), Kalevala (finska) srednjevjekovni romani: Roman o Tristanu i Izoldi (keltski ciklus), Roman o Renardu, Roman o ruži (franc.), Roman o Troji, Roman o Aleksandru srednjevjekovna poezija: trubadurska poezija, njemačka dvorska ljubavna lirika hrvatska 1100. – Bašćanska ploča 6. 1. 1288. – Vinodolski zakonik 1483. Misal po zakonu rimskog dvora (Prvotisak) Zapis popa Martinca, Ljetopis popa Dukljanina, Svit se konča, Šibenska molitva, Rumanac trojski, Aleksandrida, Lucidar predrenesansa (14. st.) Dante Alighieri: Božanstvena komedija Francesco Petrarca: Kanconijer Giovanni Boccaccio: Dekameron humanizam i renesansa (15. I 16. st.) svjetovna Miguel de Cervantes: Bistri vitez don Quijote od Manche William Shakespeare: Romeo i Giulietta, Hamlet, San Ivanjske noći Ludovico Ariosto, Francois Rabelais hrvatska Marko Marulić (Split, otac hrvatske književnosti): Judita Marin Držić (Dubrovnik, „Vidra“, komediograf): Novela od Stanca, Skup, Dundo Maroje Petar Zoranić (pisac prvog hrv. romana): Planine barok (17. st.) svjetovna Pedro Calderon de la Barca: Život je san Luis de Gongora, Giambattista Marino, Torquato Tasso hrvatska Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga, Dubravka, Osman Ivan Bunić – Vučić, Ignjat Đurđević, Fran Krsto Frankopan, Junije Palmotić, Antun Kanižlić, Petar Zrinski, Ana Katarina Zrinski, Juraj Habdelić klasicizam i prosvjetiteljstvo (kraj 17. I 18. st.) svjetovna Klasicističke tragedije – Pierre Corneille: Cid Jean Racine – Fedra Klasicističke komedije – Moliere: Škrtac Prosvjetiteljski roman – Voltaire: Candide Prosvjetiteljska drama – Carlo Goldoni: Gostioničarka, Mirandolina Denis Diderot, Montesquieu, Jean Jacques Rousseau hrvatska Andrija Kačić Miošić: Razgovori ugodni naroda slovinskoga Matija Antun Reljković: Satir iliti divji čovik Tituš Brezovački: Matijaš grabancijaš dijak Matija Petar Katančić, Filip Grabovac predromantizam i romantizam ( kraj 18. i poč. 19. st.) svjetovna Johan Wolfgang Goethe: Patnje mladog Werthera, Fausta Friedrich Schiller: Razbojnici George Gordon Byron: Hodočašće Childea Harolda Edgar Allan Poe: Gavran, Crni mačak Aleksandar Sergejević Puškin: Evgenij Onjegin Mihail Jurjević Ljermontov: Junak našeg doba William Wordworth, T. S. Coleridge, Walter Scott, Alphonse de Lamartine, Victor Hugo, France Prešern hrvatska Ivan Mažuranić: Smrt Smail – age Čengića Petar Preradović: izbor iz poezije Stanko Vraz: izbor iz poezije Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrija Demeter, Pavao Štoos, Matija Mažuranić realizam (1830 – 1870.)i naturalizam (kraj 1870. – 1890.) svjetovna Honore de Balzac: Ljudska komedija (Otac Goriot) Gustave Flaubert: Gospođa Bovary Fjodor Mihailović Dostojevski: Zločin i kazna Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina Emile Zola: Germinal, Therese Raquin Nikolaj Vasiljević Gogolj, Ivan Sergejević Turgenjev, Gu de Maupasant hrvatska Šenoino doba (predrealizam) 1860. – 1881. August Šenoa – Prijan Lovro, Seljačka buna Realizam i naturalizam Ante Kovačić: U registraturi Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići Silvije Strahimir Kranjčević: Izbor iz poezije Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac, Eugen Kumičić modernizam (kraj 19. st. ) svjetovna Charles Baudelaire: Cvjetovi zla Henrik Ibsen: Nora Anton Pavlovič Čehov: Tri sestre hrvatska Antun Gustav Matoš, Ivo Vojnović, Janko Leskovar, Vladimir Vidrić, Dinko Šimunović, Milutin Cihlar Nehajev, Ivan Kozarac, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Vladimir Nazor, Milan Begović, Janko Polić Kamov književnost 20. stoljeća svjetovna Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom (Combay) Franz Kafka: Preobrazba, Proces Luigi Pirandello: Šest osoba traži autora Bertolt Brecht: Majka Courage i njezina djeca Samuel Beckett: U očekivanju Godota Eugene Ionesco: Ćelava pjevačica, Stolice Albert Camus: Stranac Ivo Andrić: Prokleta avlija Federico Garcia Lorca, Sergej Jesenjin, Pablo Neruda, Thomas Stearns Eliot, James Joyce, William Faulkner, Jean – Paul Sartre, Herman Hesse, Ernest Hemingway, Meša Selimović hrvatska Miroslav Krleža: Kraljevo, Baraka Pet Be, Povratak Filipa Latinovicza, Gospoda Glembajevi, Balade Petrice Kerempuha Ranko Marinović: Ruke Kiklop Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja Pavao Pavličić: Večernji akt, Koraljna vrata Augustin Ujević, Antun Branko Šimić, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Mate Balota, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Antun Šoljan, Ivan Aralica, Nedjeljko Fabrio LIRIKA LIRSKE VRSTE DEFINICIJA PRIMJER OBLIK vezani stih slobodan stih pjesma u prozi TEMA pejsažna lirska ljubavna lirska socijalna lirska misaona (refleksivna) lirska domoljubna lirska duhovno - religiozna TRADICIONALNI OBLICI himna svečana pjesma posvećena nečem vrijednom poštovanja Antun Mihanović: Horvatska domovina oda uzvišen ton, šira tematika od himne Petar Preradović: Rodu o jeziku elegija izražava se tuga, bol F. Ciraki: Elegije epitaf čovjekov odnos prema prolaznosti života Mark Dizdar: Zapis o zemlji epigram duhovita i satirična pjesma S. Vraz, A. G. Matoš ditiramb oduševljenje prirodom i slavljenje života Vladimir Nazor: Cvrčak idila život u prirodi, pastiri Vergilije: Bukolike ANALIZA TEMA o čemu je riječ u pjesmi? ključne emocije i situacije u ljudskom životu ljubav, smrt, bol, čežnja, domoljublje, nepravda, nešto sveto… MOTIVI najmanja tematska jedinica unutrašnja kompozicija suton, zvijezde, kuće… OBLIK (KOMPOZICIJA) STIH I STROFA broj strofa, vrste strofa, vrsta stiha monostih, distih, tercina… vezani, slobodan stih, jedanaesterac… PJESNIČKI JEZIK izbor riječi i stilskih izražajnih sredstava PJESNIČKI RITAM svi elementi pjesme pjesnički jezik, stilska izražajna sredstva, ponavljanje, prenošenje misli ili riječi, vrsta stiha, raspored naglaska, rima DIJALEKTNA LIRIKA – pisana na narječju VERSIFIKACIJA – znanost o stihu STIH – ritmička, zvukovna, sintaktička, značenjska cjelina ritmička cjelina: autor stvara ritam koji postaje nositelj dodatnog značenja zvukovna cjelina: zvukovna organizacija utemeljena na sugestivnom zvučanju glasova i rimi sintaktička cjelina: poredak riječi unutar stiha značenjska cjelina: značenja postignuta ritmom, zvukovnom organizacijom i poretkom riječi VRSTA stiha određuje se prema BROJU SLOGOVA STROFA – veća sintaktička cjelina od stiha - određuje se prema broju stihova u njoj RIMA – glasovno podudaranje, najčešće na kraju stiha vrste rime: parna (aa) ukrštena (abab) obgrljena (abba) isprekidana (abcb) nagomilana – jedna rima u više stihova (aaaaaa…) RITAM – sudjeluju svi elementi strukture pjesme · Pjesnički jezik – izbor riječi, njihovo značenje, izražajnost, asocijativnost · Stilska izražajna sredstva (utemeljena na učinku glasova i ponavljanju) · Prenošenje riječi ili misli iz jednog stiha ili strofe u drugu · Broj slogova u stihu i raspored naglasaka · Rima POSTUPCI RAZLAMANJA STIHA: · Prebacivanje – samo jedna riječ prebacuje se u drugi stih · Opkoračenje – nekoliko riječi prelazi u drugi stih · Prijenos – sintaktička cjelina (rečenica) prenosi se u drugu strofu VERSIFIKACIJSKI SUSTAVI - ritam se organizira prema nekom osnovnom elementu koji se ponavlja u stihovima · broj slogova u stihu (silabička versifikacija) · naglasak (akcenatska ili tonska) · izmjena dugih i kratkih slogova (kvantitativna ili antička ili klasična) TRADICIONALNE VRSTE STIHOVA šesterac, osmerac, epski i lirski deseterac, dvostruko rimovani dvanaesterac, stih bugarštice (15 ili 16 slogova) slobodni stih – stihovi različite duljine, nema pravilne rime, asonanca i aliteracija imaju ulogu rime, ponavljanja činitelji ritma, ritam podsjeća na svakodnevni govor, grafički oblik činitelj ritma VRSTE STROFE monostih, distih, tercina, katren, sestina, septima, oktava, stanca (osam jedanaesteraca) STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA VRSTE PODJELA DEFINICIJA PRIMJER GLASOVNE FIGURE (DIKCIJE, ZVUČNE FIGURE) FIGURE PONAVLJANJA GLASOVA asonanca ponavljanje samoglasnika Mlačna noć, u selu lavež aliteracija ponavljanje suglasnika blaga svjetlost sipi sa visina onomatopeja oponašanje zvukova iz prirode sitni cvrčak sjetno cvrči FIGURE PONAVLJANJA RIJEČI anafora ponavljanje riječi na početku stihova noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; epifora ponavljanje riječi na kraju stihova kako je teško na tuđem pragu zvoniti na sprovodu kako je žalosno zvoniti simploka ujedinjena anafora i epifora hoće li naći grebotine moje? hoće li naći tijelo moje? anadiploza riječ s kraja jednog stiha, ponavlja se na početku idućeg A naša ulica je duga, duga FIGURE KONSTRUKCIJE (SINTAKTIČKE) inverzija obrnuti poredak riječi tu svaki vagon, dimnjak ima elipsa izostavljanje pojedinih riječi Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo, Znamo da alkohol škodi polisindeton nizanje veznika bez potrebe I naše oči dalje gasnu, I znoje se u radu dlanovi asindeton nizanje riječi bez veznika Željezni, nahereni, tužni. retoričko pitanje postavljanje pitanja bez da se očekuje odgovor O gdje si sada, gdje si, Bezimena? FIGURE RIJEČI (TROPI) metafora preneseno značenje Al nisam samo zemlja, samo trava personifikacija davanje ljudskih osobina neživima I što osta mi od života, U zagrljaju ostalo je rima metonimija preneseno značenje prema stvarnim odnosima Jer knjiga ta što držiš je u ruci, samo je dio mene koji spava sinegdoha dio se uzima umjesto cjeline U zagrljaju ostalo je rima eufenizam zamjenjivanje blažim izrazom Samo je dio mene koji spava epitet riječ koja se dodaje imenici siroti mrtvac alegorija produžena metafora Vedri se nebo. Sunce se rađa. simbol zamjenjivanje alegorijskom oznakom teče i teče, teče jedan slap, što u njem znači moja mala kap? FIGURE MISLI gradacija postupno pojačavanje ili slabljenje perem auto, krasan je mlaz vode, voda pljušti s krova, potoka usporedba uspoređivanje ko bujna rijeka u korito antiteza poredbna na opreci tijesan vijek, a velebna duša hiperbola preuveličavanje glas kao vjetar, ruke kao hridine litota umanjivanje tamo vam neće biti loše ironija izražavanje suprotnosti od onog što se misli gdje ima vatre, ima i dima oksimoron spajanje protuslovnog krasan mrtvac paradoks protuslovna misao znam da ništa ne znam LIRSKO – EPSKE VRSTE · ujedinjuje značajke lirike i epike · BALADA: lirsko epska vrsta u kojoj se iznose teme vezane uz stradanja, nesreće koje prate njezine junake, a završavaju tragično. Ugođaj je sumoran, ton tužan, a ritam polagana (Hasanaginica) · ROMANCA: lirsko epska vrsta koja donosi događaj vezan uz ljubavnu temu. Ugođaj je vedar, ritam ubrzan · POEMA: lirsko epska vrsta u kojoj se pripovijedanje isprepleće s neposrednim lirskim izricanjem i dramskim elementima SLAVENSKA ANTITEZA: 1. Pitanje (ili – ili) 2. Negacija ( niti – niti) 3. Odgovor (nego) EPIKA EPSKE VRSTE EPIKA U STIHU epska pjesma obrađuje jedan događaj kraća od epa PREMA TEMATICI: junački religiozni pustolovni životinjski ep opširno epsko djelo u stihovima epopeja herojski ep daje se najšira slika života, običaja i vjerovanja npr. Ilijada i Odiseja EPIKA U PROZI JEDNOSTAVNI OBLICI mit priča koja objašnjava nešto čovjeku nepoznato Sizif – mit o neostvarivoj čovjekovoj potrebi za vječnim životom Orfej i Euridika – objašnjava zašto se na Lezbu rađaju najbolji pjesnici Mit o Edipu – kažnjavanje onih koji ne slušaju bogove bajka nestvarni događaji i likovi isprepleću se sa stvarnima formulaičan način izražavanja podjela likova na dobre i zle narodna i umjetnička legenda život čovjeka koji drugima predstavlja uzor Legenda o sv. Margariti basna kratka književna vrsta u obliku alegorije nositelji radnje najčešće životinje, a prikazuju ljudske karaktere saga staroskandinavska priča o događaju iz prošlosti anegdota duhovita, satirična kratka priča o znamenitim ljudima ili događajima vic utemeljen na dvosmislenosti izaziva komičan dojam zagonetka oblik pitanja koji navodi na ono o čemu je riječ poslovica izražava se spoznaja o SLOŽENI OBLICI novela kraća pripovjedna vrsta prikazuje jedan lik ili događaj pripovijetka kraća od romana, duža od novele opširnija, složenija psihološka karakterizacija roman tradicionalni pripovjedač u 3. licu – sveznajući događaji prikazani kronološki važna fabula moderni pripovjedač u 1. licu – nepouzdani reducirana i podređena fabula – važnija psihološko događanja u liku unutarnji monolog, žargon velika pripovjedna prozna vrsta tendenciozni roman – pisan s namjerom, nosi poruku za čitatelja VRSTE ROMANA PREMA TEMI društveni; porodični; psihološko; povijesni; pustolovni; kriminalistički… STAV AUTORA I OPĆI TON humoristički; satirički; didaktički; tendenciozni; sentimentalni ČINITELJI INTEGRACIJE roman zbivanja (npr. kriminalistički ili pustolovni) roman lika (jedan ili više likova dominiraju) roman prostora KNJIŽEVNE EPOHE tradicionalni moderni OBILJEŽJA EPIKE TEMA ono o čemu se u djelu govori PRIPOVJEDAČ pripovijeda priču u 1. licu (ja) – subjektivan, nepouzdan ili u 3. licu – objektivan, sveznajući MOTIVI manje tematske jedinice FABULA niz povezanih događaja KOMPOZICIJA način na koji je djelo sastavljeno u cjelinu od niza manjih dijelova LIK stvarna osoba gradimo njegov izgled i karakter određujemo ga fizički, psihološki, socijalno, etički, govorno PRIPOVJEDAČKE TEHNIKE – STILSKE ZNAČAJKE pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, unutarnji monolog osobitost stila IDEJA što govori djelo u cjelini? koja je veza sa stvarnim životom? na početku epa invokacija – uvod u kojem epski pjesnik zaziva muze ili božju pomoć u pisanju epa pripovijedanje – postupkom in medias res – u središtu zbivanja (a ne od početka radnje) ep započinje poznatim temama o kojima čitatelj već zna, no ta je tema važna za zajednicu (npr. Trojanski rat) usporavanje radnje – epska retardacija · ponavljanja (riječi, izraza, situacija) · digresije (manja udaljavanja – duljim opisom (štita, vojske…)) · epizode (opsežnija udaljavanja – može se izdvojiti kao zasebna cjelina (povijest nekih likova)) općeljudski motivi: odnos otac- sin, prijateljstvo, gubitak drage osobe radi višeg cilja · stalni epiteti (brzonogi Ahilej) formulaičan način kazivanja – stalni epiteti (brzonogi Ahilej) - slični počeci ANTIČKA VERSIFIKACIJA · pravilna izmjena dugih i kratkih slogova · VRSTE STIHA – tri-, tetra-, penta-, heksametar (6 stopa – ritmičko melodijska jedinica) · VRSTE STROFE – elegijski distih (strofa sastavljena od heksametra i pentametra), alkejska strofa (četverostih), safička strofa (četverostih) DRAMA ANALIZA DRAMSKOG TEKSTA OBILJEŽJA dramski tekst – sastoji se od dijelova namijenjenih publici (ono što govore glumci) i dijelova namijenjenih redatelju didaskalije – upute glumcima temelj – dramski sukob DRAMSKI LIKOVI likovi u situaciji presudnoj za daljni život psihološki ocrtani DRAMSKA RADNJA odvija se izmjenom dramskih situacija napetost – rezultat sukoba način izražavanja – dijalog razgovor lika sa samim sobom – monolog (unutarnja razmišljanja) DRAMSKA KOMPOZICIJA vanjska (podjela na činove i prizore) unutrašnja (tijek od uvoda do raspleta) uvod zaplet kulminacija preokret rasplet DRAMSKE VRSTE TRAGEDIJA glavni lik posjeduje iznimne moralne i karakterne osobine, ali završava tragično grčka tragedija teme iz mitova likovi visoki moralnih načela tragičan junak, tragična krivnja, tragičan završetak, uzvišen stil cilj – katarza (pročišćenje osjećaja kod gledatelja) KOMEDIJA na duhovit i smiješan način prikazuje čovjekove slabosti ili društvene pojavi komedija karaktera komedija intrige komedija konverzacije komedija situacije pristup: humorom ironijom satirom sarkazmom groteskom DRAMA U UŽEM SMISLU ozbiljna dramska radnja u kojoj nema komičnih elemenata, a završetak može biti tragičan. Dramska radnja razrješuje se između komičnog i tragičnog DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI KNJIŽEVNO – ZNANSTVENE VRSTE ESEJ obrađuju se različite teme iz života ili znanosti temi se pristupa znanstveno (razmišljanje i zaključivanje) PUTOPIS opis krajeva, ljudi i običaja te vlastiti stav pisca ŽIVOTOPIS opis života neke osobe AUTOBIOGRAFIJA opis vlastitog života MEMOARI ličnosti i događaji u kojim je pisac sudjelovao DNEVNIK kronološkim slijedom zapisuju se zbivanja i događaji te zapažanja i razmišljanja POLEMIKA iznosi suprotstavljanje stavova o starima, pojavama, djelima od općeg ili osobnog interesa PUBLICISTIČKE VRSTE FELJTON donosi aktualnu temu iz područja umjetnosti, filozofije, svakodnevnog života koju obrađuje na zabavan i duhovit način REPORTAŽA novinarsko izvješće o nekoj temi, pojavi ili događaju na temelju obavijesti prikupljenih na terenu 2. POVIJEST KNJIŽEVNOSTI KNJIŽEVNOST STAROGA ISTOKA – 3. tisućljeće pr. Kr. – 1. tisućljeće KNJIŽEVNOST STAROGA ISTOKA INDIJSKA KNJIŽEVNOST Vede (Svete knjige) zbornik staroindijskih tekstova obrednog karaktera zapisana na sanskrtu četiri zbirke – Rgveda (himne božanstvima, obredni tekstovi) Mahabharata (ep) borba za vlast između bliskih rođaka pripadnika plemena Bharata Ramajana (ep) junački ep o životu kralja Rame i njegove žene Site dosljedni i vrlinama su uzor Pančatantra (basna) zbirka poučnih priča i basni BABILONSKO – ASIRSKA KNJIŽEVNOST Ep o Gilgamešu najstariji ep svjetske književnosti Gilgamešova potraga za besmrtnošću klinasto pismo; akadski jezik; iz Uruka; 12 pločica HEBREJSKA KNJIŽEVNOST Biblija Stari zavjet (46 knjiga) Sinajski savez Boga s izabranim narodom Novi zavjet (27 knjiga) Krist ostvaruje novi savez Boga s čovjekom Petoknjižje/Nauk/ Tora Knjiga postanka, Knjiga izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva, Ponovljeni zakon Evanđelje život i djelo Isusa Krista Matejevo Markovo Lukino Ivanovo Djela apostolska svjedoče o djelima apostola Pavla i Petra Povijesne knjige Jošua, Suci, Ruta, Samuel, Kraljevi… · · Pslami himne (hvalospjevi) tužbalice zahvalnice Poslanice apostola Pavla dio Pavlova misionarskog rada upućene zajednicama (Rimljanima, Korinćanima…) Mudrosne knjige Knjiga o Jobu, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova Katoličke poslanice upućene zajednici vjernika u cjelini Otkrivenje (Apokalipsa) završetak Biblije donosi viziju novog svijeta vizije budućnosti iznose se u slikama, simbolima Proročke knjige Izaija, Jeremija… · · jezik: hebrejski; aramejski jezik: grčki vrijeme: 13. st. pr. Kr – rođenje Krista vrijeme: 1. st. pos. Kr zbirka knjiga koje židovi i kršćani smatraju svetima usmena i pisana predaja židovskog naroda najčitanija i najprevođenija knjiga u povijesti najvažniji prijevodi: SEPTUAGINTA (Stari zavjet sa hebr. na grč. ) VULGATA (Biblija – na latinski – sv. Jeronim) hrv. prijevodi: Bartol Kašić (Biblija na hrv., prijevod ostao u rukopisu) Matija Petar Katančić (tiskani potpuni prijevod Biblije na hrv. jezik) parabole – priča u kojoj se pojava uspoređuje s drugom, naoko različitom ANTIČKA KNJIŽEVNOST – 8. st. pr. Kr. – 476. g. ANTIKA GRČKA PRETKLASIČNO (ARHAJSKO)RAZDOBLJE (8. st. pr. Kr. – 5. st. pr. Kr) EPIKA Homer – Ilijada, Odiseja Hesoid – Poslovi i dani Ezop (basne) LIRIKA monodijska lirika: Alkej Sapfa Anakreont korska lirika: Pindar KLASIČNO RAZDOBLJE (5. st. pr. Kr. – 3. st. pr. Kr.) DRAMA tragedija Eshil – Okovani prometej Sofoklo – Kralj Edip, Antigona Euripid - Elektra komedija Aristofan Menandar HELENISTIČKO RAZDOBLJE (3. st. pr. Kr. – 30. g. pr. Kr. ) LIRIKA epigram, pastirska pjesma RIMSKO RAZDOBLJE (30. g. pr. Kr. – 4. st.) EPIKA roman RIM ARHAJSKO RAZDOBLJE (2. st – 80. g. pr. Kr.) DRAMA Tit Makcije Plaut - Škrtac ZLATNO RAZDOBLJE Ciceronovo doba 80. – 30. g. pr. Kr. LIRIKA Gaj Valerije Katul (neoterik) EPIKA Publije Vergilije Maron - Eneida Augustovo doba 30. – 14. g. pr. Kr LIRIKA Kvint Horacije Flak – Ode, EPIKA Poslanica Pizonima SREBRNO RAZDOBLJE (14. – 117. g) LIRIKA Marko Valerije Marcijal - Epigrami OBILJEŽJA: · umjerenost kao životni ideal · harmonija i mjera · ljepota tijela · vjera u čovjeka i njegove sposobnosti – veličanje ljudske snage, ljepote, hrabrosti, spretnosti, plemenitosti, inteligencije, umjerenosti, mudrosti… · razvoj umjetnosti i filozofije GRČKA LIRIKA ALKEJ – pjesnik s otoka Lezba, majstor stiha i forme, predstavnik monodijske melike (poezija za solo pjevanje uz pratnju lire).Pjesma Lađi domoljubnog je karaktera kao i većina njegove poezije (mržnja na tirane, politički motivi, rat). Alkejska strofa (dva jedanaesterca, jedan deveterac i jedan deseterac) popularna je i u novovjekoj poeziji, a njome se često služio rimski pjesnik Horacije. U našoj poeziji, u 18. st. Ignjat Đurđević, a u doba hrvatskog preporoda: P. Preradović i I. Mažuranić (Primorac Danici kojom pozdravlja Gajev časopis). SAPFA - najveća grčka pjesnikinja, rodom s Lezba. Pisala eolsku monodijsku liriku i korske svadbene pjesme (epitalamije). Sve su njene pjesme ljubavne tematike. Uz himnu Afroditi, najpoznatija je Ljubavna strast. Safička strofa (tri jedanaesterca i jedan peterac) bila je popularna i u srednjovjekovnom latinskom crkvenom pjesništvu, a u nas u hvarskoj crkvenoj poeziji 16. i 17. st. te u crkvenim himnama 18. st. ANAKREONT – grčki lirik rodom iz Male Azije. Njegove kratke pjesme slave vedre strane života, radosti uživanja u ljubavi, vinu i veselu društvu. Pjesme Iskren sam i Pijuckajmo tipične su anakreontske pjesme: slave životne radosti, a naročito vino i vinsko raspoloženje. Blizak je učenju filozofa Epikura, zasnovanom na razumu i težnji za srećom. PINDAR – rodom iz okolice Tebe, najveći predstavnik grčke korske lirike (sačuvalo se samo oko 500 fragmenata i 4 knjige epinikija - oda u čast pojedinih natjecatelja). Majstor teške forme ode, uzvišena stila, u pjesmi Pjesnik o ratu osuđuje rat i zla koja donosi. DRAMA ESHIL– tvorac grčke tragedije. Pjesnik je junačkog duha svoje epohe koji oživljava u herojskim likovima svojih junaka. Sačuvano je samo 7 tragedija, od kojih su najpoznatije Okovani Prometej i jedina sačuvana antička organska (sadržajno povezana) trilogija Orestija. Eshil je uveo drugog glumca, smanjio ulogu kora, pojačao značenje dijaloga i tako od lirske kantate stvorio prvu pravu grčku dramu. Ona ipak predstavlja prvi stupanj dramskog razvoja: radnja je jednostavna i statična, likovi titanski komponirani, stil svečan i uzvišen s obiljem metafora, lirske korske partije imaju značajnu ulogu i otkrivaju Eshila kao velikog lirskog pjesnika, junaci su idealizirana bića naglašenih svojstava, a čovjek je samo igračka u rukama bogova. Okovani Prometej prvi je i jedini sačuvani dio trilogije o Prometeju. Obrađuje mit o Titanu koji je pomogao Zeusu u borbi protiv starog poretka i starih bogova, ali mu se usprotivio kad je uvidio da se Zeus, došavši na vlast, pretvara u tiranina koji želi uništiti sve što mu se nađe na putu, pa tako i ljudski rod. Prave radnje i nema, glavni je protagonist nepokretan, prikovan uz stijenu, te razvija svoje misli i dijalogu sa zborom i s likovima koji pokraj njega prolaze. Premda na kraju stradava (Zeus je srušio stijenu o koju je prikovan),on je moralni pobjednik, jer trijumfira njegova ideja o nepobjedivosti pravde i neumitnosti ljudskoga napretka. EURIPID – posljednji veliki grčki tragičar. Najpopularnije su: Alkestida, Medeja, Hipolit, Elektra, Ifigenija u Tauridi. Udaljuje se od općih problema i udubljuje u život i psihu pojedinca. Euripid na svoj način interpretira mitologiju: mitološki junaci nisu ni titanska ni idealizirana bića, već obični ljudi, sa svim nedostacima, strastima i slabostima. Utjecao je na novoantičku komediju i rimsku dramu i više od svih grčkih tragičara utjecao na oblikovanje europske drame. Obradio je mit u kojem je smrtnica Elektra, kći mikenskoga kralja Agamemnona i njegove žene Klitemnestre, spasila brata Oresta i potakla ga da osveti oca i ubije majku koja je izdala i uz ljubavnikovu pomoć ubila slavnoga kralja, udala se za njegova bratića Egista i dovela ga na vlast. Euripid Elektru opisuje kao poniženu mladu ženu koju su udaljili iz dvora i udali za priprosta seljaka kako bi njezinim nasljednicima onemogućili povratak na prijestolje. To u njoj pojačava mržnju na majku i očuha u kojima vidi ne samo očeve ubojice već i krivce za svu bijedu svojega života. U kazališnu praksu Euripid prvi uvodi kulise, a radnju smješta u dvorište seoske kolibe. Elektra je psihološki produbljen lik mlade, nezadovoljne žene koja se smiruje tek nakon strašnoga čina i postaje svjesnom zločina i svoje odgovornosti za njega. Deus ex machina – rasplet rezultat intervencije bogova HOMER – ILIJADA Homer – najstariji grčki epski pjesnik. O njemu se ništa ne zna pouzdano, te se postavlja homersko pitanje – unitaristi (smatraju da je postojao i da je tvorac obaju epova) i pluralisti (kolektivno autorstvo) Mjesto radnje: Grad Troja u Grčkoj (drugo ime za Troju je Ilij). Vrijeme radnje: Trojanski rat – Homer prikazuje 51 dan u završnoj desetoj godini rata koji se u antici smatrao povijesnom činjenicom. Tema: Ahilejeva srdžba i njene kobne posljedice; priča o trojanskom ratu. Kratki sadržaj: Sadržaj obuhvaća zadnjih 51 dan u završnoj, devetoj godini rata koji se vodio između Troje i Grčke zato što je trojanski kraljević Paris oteo lijepu Helenu, ženu kralja Meneleja i opljačkao kraljevsko blago. Radnja počinje odbijanjem grčkog kralja Agamemnona da vrati Kriseidu ocu, Apolonovom svećeniku, na što se on razbjesni i za osvetu pošalje kugu na grke. Pod pritiskom Ahileja i ostalih grčkih uglednika Agamemnon pristane vratiti kćer ocu, no sebi zauzvrat uzme Ahilejevu robinju Briseidu. Tu počinje prava radnja epa. Ahilej se rasrdi, povuče iz vojske i rata te naloži majci da moli Zeusa da oduzme grcima ratnu sreću kako bi uvidjeli koliko su ogriješili o njega. Nakon brojnih poraza koje su Trojanci na čelu sa Hektorom nanijeli grcima, Agamemnon moli Ahileja da se vrati, te mu zauzvrat obećava veliko blago i Briseidu. Još uvijek obuzet srdžbom Ahilej odbije, no dade vojsku svom najboljem prijatelju Patroklu da povede grke u pobjedu. U bitci Patroklo umire od Hektorove ruke. Kad to čuje Ahilej obuze ga veliki bijes, te se odluči osvetiti za prijateljevu smrt. U dvoboju, koji je vrhunac djela, Ahilej ubije Hektora uz pomoć božice Atene. Danima poslije Ahilej mrcvari Hektorovo tijelo sve dok Hektorov otac ne zatraži sinove ostatke ljubeći Ahilejevu ruku (ruku sinove ubojice). Kad to Ahilej vidi prođe ga srdžba i bijes, te vrati tijelo. Ilijada završava pokapanjem Patrokla. LIKOVI AHEJCI (GRCI) TROJANCI ŽENE Ahilej - grčki prvak i vojnik, njegova je srdžba pokretač radnje Agamemnon - Menelajev brat, zapovjednik ahejske vojske, uzrok Ahilejeve srdžbe Patroklo - Ahilejev najbolji prijatelj Nestor , Menelaj, Diomed, Idomenej i Ajant Telamonov - vođe svojih vojski pod Agamemnonovim zapovjedništvom Odisej - kralj i ratnik, poznat po svojoj lukavosti Kalhant  - moćan grčki prorok i vrač, vodio je Grke svojim predviđanjima Hektor - Prijamov prvorođenac, vođa Trojanaca Prijam - trojanski kralj Paris - trojanski princ i Hektorov brat, znan i kao Aleksandar, oteo je Helenu te to postaje uzrokom Trojanskog rata. Eneja - vođa Dardanaca, trojanski saveznik i junak Glauk i Sarpedon - vođe likijskih snaga Helena- bivša spartanska kraljica, Menelajeva  žena, sadašnja Parisova družica Andromaha - Hektorova žena, majka njihova sina Astianaksa Hekaba-trojanska kraljica, Prijamova žena,  Hektorova, Kasandrina i Parisova  majka. Briseida - robinja koja je bila Ahilejeva nagrada koju mu je Agamemnon oduzeo što je rezultiralo Ahiljevom srdžbom Posejdon, Hermes, Hefest,  Hera i Atena Ares,Apolon, Artemida, Leta, Afrodita i Ksant HOMER – ODISEJA Mjesto radnje: Istočni i srednji dio Mediteranskog mora Vrijeme radnje: Nakon završetka Trojanskog rata Tema: Lutanja Odiseja i njegov povratak porodici uz pomoć Bogova Kratki sadržaj: Odiseju, znamenitom grčkom junaku i kralju Itake na povratku iz Troje zameo se svaki trag. Na Itaci se pronio glas da je nastradao, pa su nagrnuli prosci Penelopi, njegovoj ženi moleći je da pođe za jednog od njih. Njoj nije do udaje a prosci su zbog toga nestrpljivi, nasrtljivi i drski. Prosci se goste i zabavljaju, i tako rastaču Odisejevu domovinu. Konačno su se bogovi sažalili nad Odisejem i odlučili da prekinu njegova stradanja. U tome velika udjela ima božica Atena, koja uvijek uskače u pomoć Odiseju kad se nađe u nevolji. Odisej se zamjerio Posejdonu što mu je zaslijepio sina Polifema. Zbog toga mu priječi da se vrati kući. Kako Posjedon nije bio na skupštini, bogovi odluče da se nakon 20 godina Odisej vrati kući. Atena odmah otiđe do Telemaha i naredi mu da sazove narodnu skupštinu i da zaprijeti proscima, što Telemah i učini. Prosci ga izruguju i ne žele otići iz njegove kuće sve dok se njegova majka ne odluči za jednog od njih. Telemah kreće na put da sazna nešto o ocu Odiseju. Atena je preobražena u Mentora odvela Telemaha do Pigena da nađe Nestora. Nestor nije mnogo rekao nego ga uputi Menelaju. Na Olimpu bogovi ponovno vijećaju. Atena je ponovno potakla pitanje Odisejeva povratka. Odlučeno je da se Odisej napokon vrati kući. Hermon, glasnogovornik bogova, obavijesti Nimfu o odluci bogova radi koje je i došao. Kalipsa pođe Odiseju saopćiti odluku bogova. Odisej je u prvi mah mislio da se radi o još jednoj varci, a tek je onda uvidio da Kalipsa govori istinu. Odisej je u svom daljnjem putovanju imao još dosta poteškoća. Odisej je došao do feničana i feničkog kralja Alkinoja, koji su priredili gozbu u njegovu čast. Odisej je feničanima ispripovijedao sve o svojim mukama i patnjama. Pripovijedao im je o Kiklopu kojeg je oslijepio i zbog kojeg je kažnjen od boga Posejdona. Pričao im je o Kirki koja je njegove prijatelje pretvorila u svinje, a na kraju im povratila ljudski oblik, a Odisej i prijatelji su ostali kod nje godinu dana. Tada im je ispričao o mrtvačkom carstvu gdje vidje majku za koju ne zna da je umrla. Ispričao im je o sirenama koje su svojom pjesmom izmamile svakog mornara koji onuda prođe. Govorio je o strašnoj Skili i Ohalijevom govedu. Nakon dugog razgovora Odisej krene na put u Itaku. Feničani ga usnulog odvedu do Itake. Atena je Odiseja prerušila u ružnog starca tako da ga nitko na Itaki ne prepozna. Tada ga uputi kod Eumeja. Eumej lijepo primi starca ne znajući da je on njegov gospodar. Eumej je govorio lijepih stvari o Odiseju. Odisej odluči da sada ovako prerušen sazna o odanosti sluškinja. Atena ode do Telemaha da ga obavijesti da brzo dođe kući. Telemah se vrati kući u tajnosti i tad prepozna svog oca Odiseja. Atena, Odisej i Telemah zajedno planiraju napad na prosce. Odisej odlazi prerušen u kuću gdje ga prepoznaje služavka po ranjenoj nozi. Na kraju ipak dođe do pokolja prosca, ali kraj je sretan jer Penelopa prepoznaje svog muža nakon mnogo godina. SOFOKLO – ANTIGONA Bilješka o piscu Sofoklo je živio u 5. st. pr. Kr. Bio je starogrčki dramatičar i jedan od trojice velikih tragičara, s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko stotinjak drama, od kojih je sačuvano sedam tragedija: Antigona, Elektra, Kralj Edip,  Trahinjanke, Ajant, Filoktet, Edip na Kolonu. Vrijeme radnje: 5. stoljeće Mjesto radnje: Teba Fabula: Tragedija Antigona sačinjena je od sedam činova. Naziv je dobila po glavnoj junakinji, kćeri tebanskog kralja Edipa. Poslije Edipove smrti, njegovi sinovi Eteoklo i Polinik u borbi za prijesto ubijaju jedan drugog. Tako na čelo tebanske vlasti dolazi Antigonin ujak Kreont. On je nakon smrti Eteokla i Polinika, naredio da se Eteoklo sahrani po svim počastima, a zabranio je Polinikovu sahranu , proglasivši ga izdajnikom domovine. Tko bi pokušao pokopati i dostojno sahraniti Polinikovo tijelo, izložio bi se opasnosti smrtne kazne koju je propisao Kreont. Polinikove sestre Ismena i Antigona, posve različito prihvaćaju Kreontovu zapovjed; Ismena joj se bespogovorno pokorava, dok Antigona slijedi glas svoje sestrinske ljubavi i vjerničke dužnosti, prema kojima bi trebalo posuti prahom Polinikovo tijelo, kako bi njegova duša našla smiraj u svijetu ostalih mrtvih duša. Razgovor između Antigone i Ismene smješten je  u prologu ove tragedije i u njemu se upoznajemo sa Antigoninom odlučnom i hrabrom namjerom da prekrši Kreontovu zapovjed, koja se kosila i sa božijim i sa ljudskim zakonima. Prlikom pokopa brata Antigonu hvata Kreontov stražar i predaje je ljutitom Kreontu. On je iznenađen Antigoninom odlučnošću i presuđuje da Antigonu živu pokopaju u kraljevsku grobnicu. No, Kreontov sin Hemon, Antigonin zaručnik, pokušava spasiti svoju vjerenicu, ali dolazi kasno  i zatiče Antigonu mrtvu. Antigona je već bila izvšila samoubojstvo, pa potresen tim prizorom samoubojstvo vrši i njen zaručnik Hemon. Tiresije, prorok, dolazi i objavljuje da je Kreont zabranjujući sahranu, okaljao sebe i svoj grad. Ali i tada Kreont odbija da odstupi.  Jedino pred pretnjom nesreće on žurno, ali uzaludno mijenja odluku da Antigonu oslobodi, no prekasno. Saznavši za tragičnu smrt svoga sina sanoubojstvo kasnije izvršava i Kreontova supruga Euridika viješanjem, a Kreont ostaje sam, užasnut i skrhan bolom, odajući sliku žalosnog samodršca koji je i sam postao žrtva vlastite tiranije. SOFOKLO – KRALJ EDIP I. čin Razgovor Tebanskog kralja Edipa sa svećenikom. Svećenik podsjeća Edipa da u njegovoj zemlji vlada kuga, da su polja i žene bez ploda. Edip sve to već zna kao i njegova žena Jokasta i svakog trena očekuju da se vrati Kreont koji će donijeti vijesti iz proročišta boga Feba (Apolona) . Dolazi Kreont i govori Edipu da će iz njegove zemlje izaći nevolja kada nađu ubojicu svog vladara Laja na čijem prestolju sada stoji Edip. II. čin Edip čuvši za proročanstvo nudi u ime boga da se pronađe krivac za ubojstvo i da ga se istjera iz zemlje. No kako bi bilo teško pronaći krivca bez nekog traga pozove Edip proroka Tiresiju. On je znao istinu, ali ju nije htio reći. Međutim, na zahtjev Edipa ipak ju je otkrio. Ubojica Laja je bio upravo Edip. Edip se razljuti, Tiresiju je branila istina, pa nastavi rekavši proročanstvo, a ono je bilo da će Edip postati slijep. III. čin Svađa Edipa i Kreonta u kojoj Edip osuđuje Kreonta da je nagovorio proroka Tiresiju da bi se dokopao vlasti. Tada se umiješa Jokasta i razljuti se kada vidi oko čega se svađaju. Kreont odlazi, a Jokasta želi doznati što je to uznemirilo njezinog muža. U njihovom daljnem razgovoru postaje sve jasnije, ali je Edip stvarno ubio Laja, ali mu Tiresijevo proročanstvo nije posve jasno. Jedina nada je jedan pastir, svjedok ubojstva. IV. čin Dolazi glasnik iz grada Korinta u kojem je Edip odrastao i govori mu da je starac Polib umro, i da mu on nije otac. Tada se Edip strašno uznemirio jer je bio uvjeren da mu je Polib otac. Međutim, glasnik mu reče da ga je dobio od jednog starog pastira koji je bio u Lajevoj službi. Tada je Jokasta problijedila jer je znala tko je Edip. V. čin Dolazi pastir koji mu ispriča kako je došao do njega. Edip je shrvan bolom i bijesom. On je sin Jokaste i Laja. Sada mu je sve jasno. Oženio je vlastitu majku i ubio vlastitog oca. VI. čin Saznavši koje je grijehe Jokasta napravila ona se objesila, Edip si je iskopao oči, te sam sebe onom kletvom istjerao iz zemlje sam bez igdje ikoga, a Kreont je zavladao Tebom. RIM KATUL - rimski pjesnik poznat po svojoj intimnoj lirici. U ljubavnoj pjesmi Jadni Katule žali samoga sebe zbog ljubavnog rastanka. HORACIJE - pjesnik Augustova doba. Pjesnička djela: Epode, Satire, Pjesme (Carmina) ili Ode, rodoljubne Pjesme stoljetnice. Oda Lidiji nazvana je «kraljicom oda». Napisao je i dvije knjige pjesničkih Poslanica (Epistulae) od kojih je najznačajnija Poslanica Pizonima, prozvana već u antici Ars poetica (Pjesničko umijeće). To je svojevrsna klasicistička poetika u kojoj ističe da je bit umjetničkoga djela sklad. Postala je kanonom europske normativne poetike. OVIDIJE - najplodniji rimski pjesnik. U prvom, rimskom razdoblju piše tri knjige ljubavnih pjesama (Amores), ep Ljubavno umijeće (Ars amatoria), zbirku ljubavnih pisama mitoloških junakinja Heroide itd., kao i 15 knjiga Metamorfoza. To je njegovo najvažnije djelo u kojima je obradio približno 250 mitoloških priča koje završavaju nekom preobrazbom (npr. Piram i Tizba). Po odlasku u progonstvo (August ga je protjerao zbog otklona od društvenih normi), poezija mu je više misaona i osobna. Iz tog su razdoblja dvije zbirke elegija – Tužaljke (Tristia) i Pisma s Crnog mora ili Poslanice iz Ponta (Ex Ponto). MARCIJAL (40.-104.), najveći rimski pjesnik epigrama kojih je sačuvano oko 1500 (npr. Siromašni pjesnik). Duhoviti, sa završnom poentom. Postali su uzor epigramatskom pjesništvu. PUBLIJE VERGILIJE MARON – ENEIDA O piscu: najznačajniji rimski pjesnik, njegova Eneida postala je nacionalni ep Rimljana . Termin za ep pisan po uzoru na Vergilija – vergilijanski ep. Pisao je po uzoru na Homera. Uzor je rimske i srednjevjekovne književnosti. Pisao je pastirske pjesme – Bukolike (Ekloge) i Georgike (ep o ratarstvu) Kratki sadržaj: Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživo je mnoge nedaće koje mu je priređivala božica Junona razbivši mu brodovlje uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu.Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spaleći se na lomači.Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest,a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom koja mu nije oprostila što ju je napustio. Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna. Enejin lik prema drugima: Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze, patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu. Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio, iakoga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima. Poštuje i sluša bogove, naročito Jupitera, koji je odredio njegovu sudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova. Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata. Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt – pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala.Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu. Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu. Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini, kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju, već su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci. Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog glasa, osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život. TIT MAKCIJE PLAUT – ŠKRTAC (AULULARIA ILI KOMEDIJA O ĆUPU)   Tema: škrost starca Eukliona (škrtost je uzrok svih nesporazuma u komediji)    komični elementi: · stvaranje novih riječi · neobične metafore · igra riječi · radnja građena na nesporazumu (npr. kuhari traže veću posudu da mogu skuhati više hrane, a Euklion misli da im veća posuda treba da bi u nju stalo sve njegovo zlato; koristeći riječ ona Likonid govori o svojim osjećajima prema Fedri i kajanju zbog nasilja, a Euklid, shvativši da mu je zlato ukradeno,  govori o svojim osjećajima prema posudi s blagom…) · qui pro quo – jedan lik misli na jedno, a drugi na drugo · komedija karaktera   Sadržaj:  Starac Euklion čuva blago (ćup sa zlatom) koje je našao u kućnom ognjištu, a svima se predstavlja kao siromah. Svoju kćerku Fedru želi udati za starog Megadora jer on ne traži miraz. Fedra je trudna s Likonidom. Euklion u strahu da će netko pronaći njegovo blago zakopa ćup u šumi. Likonidov sluga Strobil krade Euklionu novac. Likonid otkriva Megadoru svoj postupak prema Fedri i svoju namjeru da će ju oženiti. Izlazeći iz kuće susreće Eukliona očajnog jer mu je nestalo zlato. Mladić odluči priznati starcu da je on taj koji je učinio nasilje nad „njom“(Fedrom),  ali starac misli da govori o posudi sa zlatom. Na kraju se ipak sporazumiju i Euklion dopuša Likonidu da se oženi Fedrom. Strobil otkriva Likonidu da je pronašao blago, tj. da je ukrao ćup sa zlatom. Likonid ga namjerava vratiti.Završetak komedije je izgubljen, ali u prologu se najavljuje sretan  završetak – Euklion dobiva novac, a Fedra Likonida.   Likovi: Euklion, gospodar, škrti starac kojemu je novac bitniji i od vlastite kćeri (želi udati kćer za starca jer on ne traži miraz), našavši zlato, postaje sumnjičav, nepovjerljiv, paranoičan i grub Megador, Euklionov susjed, bogati starac koji na sestrin nagovor prosi mladu susjedovu kćerku, Plaut kroz njegov lik ismijava staračku požudu Likonid, sin Megadorove sestre, obljubio je Euklionovu kćerku koja ostaje trudna Strobil, Likonidov sluga, vidjevši kako Euklion zakopava ćup sa zlatom, krade ćup Fedra, Euklionova kći, u drami se pojavljuje jedanput, u četvrtom činu, ali se radnja vrti oko njezine ljubavi i trudnoće s Likonidom Stafila, sluškinja, Fedrina dadilja Eunomija, Megadorova sestra kuhari Antraks, Kongrion i sluga Pitodik   Temu od Plauta preuzimaju Marin Držić (Skup) i Moliere (Škrtac) EUROPSKO SREDNJOVJEKOVLJE – 476. – 15. st. prožimanje i povezivanje Antike i Biblije TEMELJ: kršćanska religija biblijske teme i simboli latinski jezik EUROPSKO SREDNJOVJEKOVLJE NABOŽNA TEMATIKA LEGENDA Legenda o sv. Magdaleni priče o ljudima koji se odriču svjetovnog i posvećuju Bogu, nakon čega ih čeka vječni život Aurelije Augustinčić - Ispovijesti autobiografija iznošenje misli o čovjeku, grijehu, odnosu dobra i zla sve što čovjek radi treba biti u skladu s Bogom SVJETOVNA TEMATIKA EPIKA JUNAČKA EPIKA Beowulf (eng.) Pjesan o Ronaldu (fra.) Pjesma o Cidu (špa.) Pjesma o Nibeluzima (nj.) Kalevala (fin.) kršćanski vitez, ratnik koji posjeduje vrline proizašle iz kršćanstva i feudalizma VITEŠKI ROMAN Roman o Tristanu i Izoldi Roman o Troji Roman o Aleksandru sudbonosna ljubav podijeljenost između vrlina viteza i supruge LIRIKA TRUBADURSKA LIRIKA Bernart de Ventadorn Walther von der Vogelwide kult dame – dama je tuđa supruga, a ljubavi treba ponizno služiti konvencionalna lirika minnesangeri VEGANTSKA LIRIKA Carmina Burana – Buranske pjesme vaganti golijardi svjetovna i religiozna lirika HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST · trojezičnost – latinski, staroslavenski, starohrvatski · tropismenost – latinica, glagoljica, hrvatska ćirilica · Bašćanska ploča (1100.) – Misal po zakonu rimskog dvora (1483.) · usmena književnost – primaju kršćanstvo – latinica (8. st.) · Ćiril i Metoda – 863. glagoljica · O pismenima – Traktat Crnorizca Hrabra · staroslavenski jezik : staroslavenski + hrv. idiomi · hrvatska ćirilica (bosančica ili bosanica) SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST ZAPISI U KAMENU Plominski natpis (11. st. ) glagoljica Valunska ploča (Cres, 11, st.) latinski jezik, latinica Krčki natpis (11. st.) glagoljica Baščanska ploča (1100, Baška) glagoljica kršćanska invokacija zapis opata Držihe o tome kako je kralj Zvonimir darovao posjed za gradnju, prijetnja onima koji bi osporili darivanje i molitva opat Dobrovit svjedoči o gradnji crvke sv. Lucije prvi put se spominje im e hrv. kralja i hrv. naroda PROZA Vinodolski zakonik glagoljica, hrv. jezik Ljetopis popa Dukljanina legenda o smrti kralja Zvonira Zapis popa Martinca bitka na Krbavskom polju Pismo Nikole Modruškog polemika u obranu glagoljice Lucidar (Petrisov zbornik) glagoljica narodna enciklopedija Rumanac trojski (Petrisov zbornik) glagoljica antički junaci prikazani kao feudalci i vitezovi Aleksandrida ćirilica POEZIJA Va se vrime godišća Petrisov zbornik Šibenska molitva najstariji hrvatski latinicom zapisan pjesnički tekst Svit se konča satira (usmejerena na svećenstvo) DRAMA Muka svete Margerite dramatizirana legenda – mirakul pasija TISKARSTVO Misal po zakonu rimskog dvora Brevijar po zakonu rimskog dvora glagoljica Prvotisak – 1483. inkunabule - prvostiskane knjige HUMANIZAM I (PRED)RENESANSA – 14. st. – 16. st. HUMANIZAM PREDRENESANSA RENESANSA · latinski jezik i povezanost s antičkom književnošću · proučavanje antike · oponašanje uzora · cilj : oživljavanje duha antike · čovjek u središtu · Dolce still nuovo · književnost na narodnom jeziku · antički utjecaj i kršćanstvo · okretanje suvremenoj stvarnosti · ITALIJA · vergilijansko – kršćanska epika · latinski se zamjenjuje narodnim jezicima · čovjek u središtu · ideal – čovjek svestran, genije · odmjerenost, jasnoća, pregledna kompozicija · Leonardo da Vinci · hedonizam RENESANSNA KNJIŽEVNOST EPIKA EP Ludovico Ariosto: Bijesni Orlando Luis Vaz de Camoes: Luzitanci ROMAN pastoralni Jacopo Sannazzaro: Arcadia viteški Amadis od Galije Miguel Cervantes: Bistri vitez don Quijote od Manche pikarski Lazarilo de Tormes satirični Francois Rabelais: Gargantua i Pantagruel DRAMA commedia erudita commedia dell'arte Niccolo Machiavelli: Mandragola (komedija) William Shakespeare: Sanj Ivanjske noći (komedija) Romeo i Julija (lirska tragedija) Hamlet, Othello, Macbeth, Kralj Lear (tragedije) LIRIKA William Shakespeare: Soneti USPOREDBA EP – ROMAN IZRAZ ODNOS PREMA TRADICIJI TEMATIKA EP formulaičnost izraza stih tradicionalan pristup liku pojave od općeg značaja ili povijesni događaji ROMAN slobodniji najčešće proza kritički odnos prema tradiciji pojedinac i njegova osobna sudbina PREDRENESANSA FRANCESCO PETRARCA – KANCONIJER Kanconijer – zbirka ljubavne poezije posvećena ženi (Lauri) – ideal tjelesne i duhovne ljepote · dva dijela: - razdoblje prije Laurine smrti - razdoblje nakon Laurine smrti · Laura – pjesnikovo nadahnuće i motiv njegove poezije neostvarena, fatalna ljubav - duhovna i senzualna · zrcali unutrašnji svijet – prvi moderan čovjek - podvojenost između svjetovne senzualnosti i religiozne duhovnosti tradicija slatkog novog stila i trubadurske lirike teži formalnom savršenstvu i vrhunskoj jezičnoj obradi koja se ostvaruje metaforikom talijanski ili Petrarkin sonet 2 katrena (abba) i dvije tercine (cdc, dcd), rima se ne smije prenositi iz katrene u tercine petrarkizam GIOVANNI BOCCACCIO – DEKAMERON GIOVANNI BOCCACCIO - talijanski je pripovjedači humanist. Ostavio je bogati književni opus na latinskom i talijanskom jeziku. Napisao je prvu Danteovu biografiju. Oživio je čistu antiku bez pomirbe s kršćanstvom, kao što su to činili Dante i Petrarca. Glavno mu je djelo Decameron ( grč. deka hemeron: deset dana), zbirka od 100 novela (simbolika broja 10) uokvirenih pričom o kugi koja je 1348. harala Firenzom i prisilila 7 djevojaka i 3 mladića da napuste grad i prikraćuju vrijeme pripovijedajući naizmjence zanimljive priče. Najčešća im je tema tjelesna ljubav, te stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom, osobito religioznom licemjerju. Boccacciove priče postale su uzorom svim kasnijim novelistima. Obilježja: svakidašnji život svih društvenih slojeva, realističnost i uvjerljivost, razotkrivanje ljudskih poroka, slobodno prikazivanje životnih užitaka i veličanje svega ljudskoga, pohvala ljepoti prirode, snazi mladosti, čovjekovoj inteligenciji i snalažljivosti, zdrav i vedar humor Teme i stil: teme su svjetovne, neke poučne, neke zabavne, neke smiješne, a neke tužne. Obrađene su otprije poznate priče. U nekim se pričama izvrgava ruglu licemjerno ponašanje dijela svečenstva, a u nekima se pojavljuju motivi koji naglašavaju ljudsku tjelesnost. U zaključku se pojavljuju moralne pouke. Stil je prilagođen zapletu novele i likovima. Odlikuje ga realistički smisao za detalje te sklonost poruzi i šali. DANTE ALIGHIERI – BOŽANSTVENA KOMEDIJA DANTE ALIGHIERI - najveći je talijanski nacionalni pjesnik. Rođen je u Firenzi, a umro kao prognanik u Ravenni. Političar, filozof, tvorac književnoga talijanskog jezika i ponajprije pjesnik, uz opus na talijanskom jeziku ostavio je niz latinskih djela (Gozba, O monarhiji). Dao je oblik važnom smjeru ljubavne poezije, tzv. ljupkog novog stila (il dolce stil nuovo), galantnom poetikom nagovijestio je učenu poeziju, spajajući provansalsku s petrarkističkom lirikom. Započeo je zbirkom pjesama i proze Novi život posvećenom ljubavi prema Beatrice Portinari, a nakon njezine smrti započinje rad na velebnoj Božanstvenoj komediji , vrhunskom djelu srednjovjekovne literature i jednom od najvećih djela svjetske književnosti. Dante je usvojio mnoga tadašnja znanja iz raznih struka, te sve uobličio u pjesnički samostalno viđenje vječnog pitanja ljudske egzistencije između Neba i Zemlje. Komedijom ju je nazvao prema srednjovjekovnoj poetici koja je tako nazivala djela koja započinju tužno, a završavaju sretno. Atribut božanstvena dodao je Boccaccio, zbog uzvišenosti sadržaja. To je trodijelni ep: Pakao, Čistilište i Raj. Svaki dio ima 33 pjevanja, ukupno 100 s uvodnim pjevanjem. Pisan je na talijanskom jeziku Alegorijsko putovanje započinje u mračnoj šumi koja simbolizira grješan život. U pretpaklu, Limbu, duše su nekrštenih koji trpe čežnju bez nade. Kroz pakao ga vodi Vergilije, simbol razuma i pjesnikov uzor. Upoznaje grješne duše (preljubnici, škrci, rasipnici, proždrljivci, krivovjerci i bezvjerci, nasilnici, ubojice i samoubojice, zavodnici, izdajice) i razgovara s njima. Oštro osuđuje crkvene velikodostojnike koji su izokrenuli crkvene zakone. Pakao ima oblik lijevka s devet krugova, a što je krug niži, grijeh je veći. Kazna je adekvatna i izokrenuta slika grijeha. Čistilište je brijeg na otoku, krugovi se prema vrhu sužavaju. Navrhu je visoravan – zemaljski raj. Tu po pjesnika dolazi Beatrice (simbol ljepote, milosti i Božje ljubavi) i vodi ga u sam raj. On se sastoji od 9 nebesa koja se vrte oko Zemlje. Dijelom puta vodi ga sveti Bernard (simbol vjere). Iznad svih nebesa je nepokretni Empirej koji obuhvaća sav svemir, a u njemu je Bog. Djelo je po mnogočemu srednjovjekovno (alegorijska vizija,religiozno poimanje grijeha, mistika broja 3, fantastika i naturalizam), ali ipak kritičke naravi novoga vremena s razumijevanjem za ljudsku prirodu i njene slabosti i napredne težnje ljudskoga duha. Simbolika likova Dante – simbol grešnog čovjeka na putu do božanske spoznaje Vergilije – simbol razuma Beatrice – simbol božanske milosti RENESANSA LODOVICO ARIOSTO - najveći je pjesnik talijanske renesanse. Pisao je latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire. Najvažnije mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando u kojem oživljava fantastični srednjovjekovni viteški svijet. Temeljni je sadržaj imaginarna saracenska opsada Pariza u doba Karla Velikoga. Isprepleću se ljubavna tematika i pustolovine kršćanskih i saracenskih vitezova, mašta i stvarnost, prošlost i sadašnjost. Srednjovjekovni legendarni junaci pretvaraju se u moderne renesansne junake. Djelo nema ni jednog glavnog junaka, ni jedne glavne radnje, nego opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove. Životna radost, fini humor, razumijevanje čovjekove prirode i njegovih slabosti, piščeva osobnost (ironija), suvremeni ideal prirodne jednakosti ljudi, smisao za prirodu – sve je to izraz Ariostove moderne obrade viteških motiva. Ep je ispjevan u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaesteraca). Likovi: Orlando, Angelika, Medoro, Rinaldo, Astolfo. FRANCOIS RABELAIS - prvi je veliki francuski pripovjedač, uz Montaignea najznačajniji predstavnik francuske renesanse. U mladosti redovnik, zbog «heretičkih» pogleda bio je prinuđen napustiti samostan. Bio je liječnik i znanstvenik. Životno mu je djelo Gargantua i Pantagruel, fantastično-satirični roman u 5 knjiga od kojih su najpoznatije dvije (Život Gargantuini Herojska djela i priče velikog Pantagruela). Pisano iz razonode, djelo je isprva zamišljeno kao fantastična pripovijest o podvizima jedne porodice divova poznate iz srednjovjekovne literature, ali je postupno preraslo u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i institucija i postalo ogledalom vjere renesansnog čovjeka u moćznanosti i plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omogućiti slobodan razvoj na području fizičkog i duševnog života (tzv. pantagruelizam). Rabelaisovo je djelo najprepoznatljivije po bučnome smijehu koji je istodobno i svjetonazor jer je izraz čovjekove radosti, sreće, bezbrižnosti, životnoga optimizma. Satira je izraz piščeve oslobođene ličnosti, njegov individualni protest. Radnja je dijelom smještena u Utopiju. pantagruelizam – radost življenja, hedonistički pristup svijetu u renesansnom duhu likovi su: Gargantua (otac-div), Pantagruel (sin-div), Gargamela (majka), Panurg, Ponokrat MICHEL DE MONTAIGNE - ESEJI MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA – BISTRI VITEZ DON QUIJOTE OD MANCHE Bilješke o piscu: pisac koji je značionajviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena.Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir.Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. U domovini nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika.Tada ga stečaj novčara,kod kojega je položio svoj novac,upropaštava.U tamnici piše “Don Quijotea” i postiže veliki uspijeh.Izdaje zbirku od dvanaest novela “Uzorne novele”,kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu “Put na Parnas” i “Osam komedija i osam novih međuigri”.Potaknut objavljivanjem nastavka romana “Don Quijote” objavljuje svoj nastavak romana.Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman “Persiles i Sigismunda”,objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu iste godine kada i Shakespeare. Vrsta djela: Satirički viteški roman Mjesto radnje: Španjolska Vrijeme radnje: 16.stoljeće Tema: Pustolovine viteza Don Quijotea i perjanika mu Sancha Panze Motivi: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba. Problematika koja se obrađuje u djelu: Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.  Sadržaj: Besmrtni roman Bistri vitez don Quijote od Manche zamišljen je kao satira, parodija viteških romana, ali je tijekom stvaranja nadrastao prvotne piščeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima seoskog plemića Don Quijotea i seljaka Sancha Panse oživljuje vječna dvojba: sukob između ideala i stvarnosti. Likovi su plastično ocrtani, izraz je stilski iznijansiran, a humor jednostavan, zdrav i topao. Iz tragične figure Viteza tužnog lika izbijaju optimizam i duboki humanizam. Roman jepisan tehnikom pikarskih romana (nizanje samostalnih pustolovina vezanih likom glavnog junaka), daje realistički vjernu sliku raznih društvenih sredina. Renesansno je obilježje Don Quijoteova lika djelatna vjera u sebe, svoju snagu, snagu ideala i dobra koje na kraju mora pobijediti. Don Quijoteovi porazi pretvaraju se u pobjedu, borba protiv ideala postaje njihova afirmacija, uništavanje viteškog duha parodijom – njegova himna. Cervantesov roman jedno je od najčitanijih i najprevođenijih djela iza Biblije. Donkihotizam je filozofski pojam simbolike Don Quijoteova lika (VIII.poglavlje – okršaj s vjetrenjačama). Likovi: don Quijote, Sancho Pansa, Dulcinea od Tobosa, Rocinante (kljuse) Don Quijote i Sancho Panza – prožimanje dvaju duprotnih svjetova WILLIAM SHAKESPEARE – HAMLET WILLIAM SHAKESPEARE - engleski je pjesnik i dramatičar, najveći dramski pisac svjetske književnosti. Rođen je i umro u Stratford-on-Avonu. Shakespeare se nije dao sputati nikakvim dramaturškim pravilima, već je sažeo iskustva srednjovjekovnoga kolektivnog kazališta s praksom glumišta tzv. elizabetskog doba i s tzv. krvavim tragedijama. Pisao je komade za publiku svojeg doba i ne sluteći da će oni zbog unutarnje dramske snage, psihološkerazradbe ljudske naravi i osjećaja, zbog likova u kojima se prepoznaje vječita čovjekova sudbina ostati zauvijek predmetom divljenja gledatelja i šekspirologa. Drame se mogu podijeliti na tzv. «kraljevske drame» ili «historije» (pisane na teme iz engleske povijesti od 13. do 16. st.), komedije, tragedije i romantične igreili idile. Sve su napisane u stihu bez rime (tzv. blanc verse). To je stih talijanskoga podrijetla kojise razvio i raširio u renesansi te pod utjecajem Shakespearea i Johna Miltona postao standardni stih engleske dramske poezije. Povijesne (kraljevske) drame: Henrik VI., Rikard III., Rikard II., Kralj John, Henrik IV., Henrik V., Antonije i Kleopatra, Tit Andronik, Henrik VIII. Komedije: Komedija zabuna, Ukroćena goropadnica, Dva gospodina izVerone, Izgubljeni ljubavni trud, Mletački trgovac, Mnogo vike ni za što, Kako vam drago, Na tri kralja ili kako hoćete, Vesele žene windsorske, San ivanjske (ljetne)noći; Mračne komedije:Troilo i Kresida, Konac djelo krasi, Mjera za mjeru Romantične igre (idile): Cymbeline, Zimska priča, Oluja Tragedije: Romeo i Giulietta, Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth, Julije Cezar, Koriolan Poezija. Zbirka soneta od kojih je veći dio posvećen prijatelju, a manji dio Crnoj gospođi. Stvorio je poseban oblik soneta, tzv. Shakespeareov ili elizabetski sonetkoji se sastoji od tri katrena i jednog distiha s rimom abab cdcd efef gg. Poeme: Venera i Adonis, Silovanje Lukrecije. Likovi i lokaliteti iz poznatijih Shakespeareovih drama: San ivanjske noći – Puck, Oberon, Titanija, Tezej, Hipolita, Vratilo, Frula, Grbac, Gladnica; u Ateni. Oluja – Prospero, Caliban, Miranda; na otoku blizu Napulja u Italiji Romeo i Giulietta – likovi iz obitelji Montecchi (Romeo) i Capuletti (Julija); talijanski grad Verona Hamlet– Hamlet, Ofelija, Klaudije, Gertruda, Polonije, Laert, Horacije, Rosenkrantz, Guildenstern; danski kraljevski dvorac Elsinor Othello – Othello, Desdemona, Jago; u Mlecima (Venecija) i na Cipru Kralj Lear– britanski kralj Lear, kćeri Cordelia, Goneril, Regan; Britanija Macbeth– Macbeth, lady Macbeth, škotski kralj Duncan, Macduff, Banquo; Škotska Mjesto radnje: Danska   Hamlet William Shakespeare Vrijeme radnje: XV. stoljeće   Hamlet William Shakespeare Likovi: Hamlet – Sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja Klaudije – Danski kralj Polonije – Kraljev komornik i glavni državni tajnik Horacije – Hamletov prijatelj Gertruda – Danska kraljica, Hamletova majka Ofelija – Polonijeva kći Hamlet William Shakespeare Kratki sadržaj: Danski kralj nenadano umire, a nasljeđuje ga njegov brat Klaudije koji se ukoro ženi s udovicom pokojnog kralja. Sinu pokojnog kralja, Hamletu, javlja se duh oca i otkriva mu da ga je Klaudije zapravo otrovao i da nije umro prirodnom smrću. Hamlet želi potvrdu za te riječi duha, pa se pretvara da je lud kako bi na taj način saznao istinu. Kraljevski savjetnik Polonije uvjren je da je Hamlet poludio zato što njegova kći Ofelija odbija Hamletovo udvaranje. Hamlet na dvoru upriličuje predstavu koja sadržajem nalikuje na umorstvo njegova oca. Kralj ne može izdržati očitu aluziju na njegov zločin i prekida predstavu. Hamletu to služi kao dokaz da su riječi duha bile istinite.Nakon prekinute predstave Hamlet posjećuje majku i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese ubija Polonijakoji se tamo sakrio. Lukavi kralj osjeća da mu od Hamleta prijeti opasnost te ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Ofelija poludi od boli za ocem, ali i zbog Hamletove sudbine.Njezin brat Leart hitno se vraća izPariza i doznavši da je Hamlet ubio njegovog oca, želi mu se osvetiti. Hamlet se, kada je bio na brodu otkrio zavjeru protiv sebe, vraća u Dansku i sprema se na dvoboj. Kralj i Leart se dogovaraju kako će na prijevaru ubiti Hamleta. Za vrijeme dvoboja Hamlet i Leart u metežu mijenjaju mačeve te obojica bivaju ranjeba otrovnom oštricom. I kraljica koja je popila otrovno vino, koje je kralj namjenio Hamletu, umire, a umirući Leart otkriva spletku nakon čega ovaj, još prije nego je počeo djelovati smrtonosni otrov, ubija kralja. Zaključak: U ovom djelu Hamlet se iskazao kao čovjek u kojem je okupljena borba za pravdu, ljubav, razboritost, hrabrost, velikodušnost, mudrost, ali i ludost. U ovom djelu može se puno naučiti o životu, ljudskim osjećajima i tragediji. HRVATSKI HUMANIZAM I RENESANSA – 15. – 16. st. · talijanski utjecaj · Humanizam – latinski jezik · Renesansa – narodni jezik HUMANIZAM LIRIKA Ivan Česmički(Janus Pannonius): U smrt majke Barba, O promjeni svog imena, Pjesnik Ivan o sebi, Odu Juraj Šižgorić Šibenčanin: Elegija o pustošenju Šibenskog polja EPIKA Juraj Šižgorić Šibenčanin: O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku Antun Vrančić: Putovanje iz Budima u Drinopolje MARKO MARULIĆ : Davidijada, Judita, Molitva suprotiva Turkom RENESANSA LIRIKA hrvatski petrarkisti Zbornik Nikše Ranjine Hanibal Lucić: Jur nijedna na svit vila refleksivna lirika Marko Vetranović: Pjesanca u pomoć poetam, Moja plava pokladna lirika Mikša Pelegrinović: Jeđupka EPIKA Petar Zoranić: Planine Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko pregovaranje Brne Karnarutić: Vazetje Sigeta grada DRAMA Hanibal Lucić: Robinja Marin Držić: Novela od Stanca, Skup, Dundo Maroje Mavro Vetranović: Posvetilište Abramovo HUMANIZAM ZADAR ninski biskup – Juraj Divnić ŠIBENIK Juraj Šižgorić Šibenčanin Antun Vrančić SPLIT Marko Marulić TROGIR Fran Trankvil Andreis DUBROVNIK Karlo Pucić, Ilija Crijević, Jakov Bunić HVAR Vinko Pribojević ISTRA Matija Vlačić Ilirik KOTOR Nikola Modruški SJEVERNA HRVATSKA Ivan Vitez od Sredne Ivan Česmički MARKO MARULIĆ – otac hrvatske književnosti . Rođen je u plemićkoj obitelji u Splitu. Bio je središnja ličnost splitskoga književnog, humanističkog kruga. Iako je u hrvatskoj književnoj povijesti ponajprije poznat po iznimnom doprinosu na narodnom jeziku, međunarodnu je slavu još za života stekao svojim (tiskanim) latinskim djelima De institutione bene vivendi per exempla sanctorum(Pouke za čestit život s primjerima), Euangelistarium (Evanđelistar), Quinquaginta parabolae (Pedeset priča) i Poslanicom papi Hadrijanu VI. Pouke za čestit životprvi su bestseler, na latinskomu otisnut više od dvadeset puta, a na sedam različitih jezika više od trideset puta. Najznačajniji Marulićev latinski tekst je, za njegova života neobjavljen i donedavno u rukopisu, veliki ep Davidias (Davidijada) u 14 knjiga. U tom vergilijansko-kršćanskom spjevu pjesnički je preoblikovana alegorija o starozavjetnom kralju Davidu koji je zapravo Krist, a progonitelj Šaul simbolizira Židove koji progone Krista. IVAN ČESMIČKI (Ianus Pannonius) -djelovao je kao humanist na dvoru ugarskog kralja Matije Korvina. Pisao je pjesme (Poemata), elegije (Elegiae) u elegijskom distihu (U smrt majke Barbare) i epigrame (Epigrammata). Obilježje je humanističke autobiografske literatureuvjerljivost i iskrenost izvješća o vlastitome životu, te udvostručena perspektiva (osobno i univerzalno). humanistička elegija – pisana po uzoru na antičku elegiju – elegijski distih. Teme kojima se izražava bol autobiografska elegija JURAJ ŠIŽGORIĆ - šibenski je svećenik koji je objavio pjesnički zbirku Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). To je prva tiskana pjesnička zbirka u Hrvata. Tijesno je vezan za svoj uži zavičaj i bolno svjedoči o nadiranju Turaka u šibensko zaleđe. Elegija o pustošenju šibenskoga polja, pisana u tradiciji antičkih klasičnih pjesnika, izražava samosvojno obilježje hrvatskoga humanizma: domoljubnost i vezanost za domaće tlo. Kraći prozni ogled O smještaju Ilirije i gradu Šibeniku izdvaja Šižgorića među ostalim humanistima po zanimanju za ilirski (hrvatski) jezik i običaje. ANTUN VRANČIĆ - rodom je iz Šibenika. Obnašao je razne političke i crkvene dužnosti (tajnik na dvoru Ivana Zapolje, tajnik kralja Ferdinanda I., papa Grgur XIII. ga imenuje kardinalom). Poznate su njegove Epistolae, zbirka od oko 1000 pisama. Pisao je povijesna i etnografska djela, elegije i epigrame, te putopis koji opisuje njegovo prvo izaslanstvo u Tursku. Putovanje iz Budima u Drinopolje. Bio je jedan od najmoćnijih ljudi svoga vremena. ILIJA CRIJEVIĆ - rođen je u Dubrovniku, školovao se u Rimu gdje je zbog vještine u pisanju latinskih stihova 1484. svečano ovjenčan pjesničkim lovorovim vijencem. Većinu njegova opusa čine latinske pjesme kojih je oko 240. Uzhimne, ode i epigrame, osobito se ističu Elegije Flaviji, nekoj Rimljanki, te Oda Dubrovniku.Jedan je od ponajboljih stilista hrvatskoga latiniteta, a odbijao je i samu pomisao o pisanju na hrvatskom jeziku. začinjavci – domaći pjesnici MARKO MARULIĆ – JUDITA · početak hrvatske umjetničke književnosti · Judita je glavno Marulićevo djelo, pisano na hrvatskom jezikom dvostruko rimovanim dvanaestercem Kompozicija: · dva prozna priloga: - 1. prilog – sažeto prepričavanje biblijske knjige o Juditi - 2. prilog – posveta Dujmu Balistriću (Marulićev kum) – obrazlaže namjeru pisanja epa · 6 pjevanja Građa: · Judita ubija asirskog vojskovođu Holoferna i židovski narod oslobađa iz velike opasnosti · građa je preuzeta iz starozavjetne priče · simetričan raspored: prva 3 pjevanja – osvjači; druga 3: izdizanje Judite i pobjeda vjere Pjesnički postupak: · kršćansko – vergilijanski ep · slijedi hrvatske začinjavce – temu obrađuje u stihovima, alegorijsko značenje, dvostruko rimovani deseterac · suvremeni motivi: krajolici Splita, u prikazu vojske opisuje se oprema iz hrv. – turskog ratovanja, Juditino ukrašavanje slijedi načela petrarkističke poezije · renesansni pjesnik: jasnoća, redoslijed radnje, razvoj radnje, slikovitost · domoljubni osjećaj HRVATSKA RENESANSA SPLIT Marko Marulić otac hrvatske književnosti povezuje humanizam i renesansu DUBROVNIK Šiško Menčetić pjesme sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine Blaženi čas i hip, Prvi pogled Džore Držić pjesme sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine Grem si, grem, Draža je od zlata Mavro Vetranović prva hrvatska mitološka drama - Orfeo Marin Držić piše komedije i ukazuje na ljudske mane šalje urotnička pisma toskanskom vladaru za pomoć u svrgavanju dubrovačke vlastele Novela od Stanca, Skup, Dundo Maroje HVAR Hanibal Lucić drama: Robinja Jur ni jedna na svit vila Petar Hektorović iz plemićke obitelji putopisni spjev: Petar Hektorović Mikša Pelegrinović pokladna pjesma: Jeđupka ZADAR Petar Zoranić prvi hrvatski roman: Planine Brne Karnarutić uvođenje povjesnog epa (Vazetje Sigeta grada) i ljubavne pripovjetke u stihu (Ljubav i smrt Pirama i Tizbe) RENESANSA pokladna pjesma - u maskama, u obliku monologa upoznavanje LJUBAVNA LIRIKA – HRVATSKI PETRARKISTI prva generacija – dubrovački lirski pjesnici čija je poezija sačuvana u Zborniku Nikše Ranjine -Džore Držić i Šiško Menčetić druga generacija – dubrovački i dalmatinski pjesnici (petrarkistički motivi i dvostruko rimovani dvanesterac uz nove vrste i teme) temeljni motivi – ženska ljepota, neuzvraćena ljubav Šiško Menčetić Džore Držić SLIČNOSTI utjecaj Petrarce i talijanskih petratkista prvi susret, ženska ljepota, udvaranje, razočaranje, bol, neuzvraćena ljubav antiteza, hiperbola akrostih dvostruko rimovani dvanaesterac RAZLIKE religiozne i svjetovne ljubavne pjesme svjetovan odnos prema ženi, petrarkistički izrazi ljubavna tematika ženu i njezinu ljepotu doživljava na duhovan način uspoređujući ju s nezemaljskim (anđelima, sunce) utjecaj narodne pjesme PETAR ZORANIĆ – PLANINE PETAR ZORANIĆ - rodom je iz Zadra. Napisao je prvi hrvatski roman u stihu i prozi Planine. Pripovijeda o putovanju pastira Zorana, zapravo samoga pisca, po njegovu zavičaju – zadarskoj okolici, te slavi i veliča ljepotu rodnoga kraja. Uzor mu je Sannazzarova Arcadia, a uočljiv je i utjecaj Danteov (vila Milost, paklena vrata) kao i Ovidijev (umetnute metamorfozne priče). Motivi su: domoljubni, pastoralni, te alegorijski a izrazitim kršćansko – teološkim značenjem. Pjesnik u predgovoru objašnjava da je htio pisati o ljubavi, ali ga vila koja simbolizira napaćenu Hrvatsku upozorava na teške prilike u domovini. Kori suvremenike da zapostavljaju hrvatski jezik (koji je «pošpuren» latinskim i talijanskim jezikom) i tuguje zbog «rasute bašćine». Putujući planinama, susreće mnoge pastire, vile i stiže do Perivoja od Slave u kojem susreće vile Latinku, Grkinju, Kaldejku i Hrvaticu, koje su alegorije kulture i umjetnosti tih naroda (Hrvatica nosi slabašne plodove). roman Planine podijeljen je u 24 poglavlja Pisac putuje da bi se izliječio od ljubavne boli, a putovanje po planinama traje 7 dana, događaji su ispisani kronološki Roman možemo čitati u doslovnom smislu, ili alegorijskom (čovjeka na putu do istine vodi Božja milost) razasuta bašćina – izraz za zavičaj i domovinu u cjelini. Pisac se predstavlja kao čovjek zabrinut za budućnost domovine koju razaraju Turci. Jedan od načina kako pomoći jest čuvanje i briga za hrvatski jezik PETAR HEKTOROVIĆ – RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE djelo je napisano u obliku poslanice Jeronimu Bartučeviću opisuje se autorovo trodnevno putovanje – dijelo podijeljeno u tri dijela (Parvi dan, Drugi dan, Tretji dan); dvostruko rimovani dvanaesterac putuju hvarski ribari Nikola Zet i Paskoj Debelja (i pisac) Zabilježio je tekst i note dviju bugarštica koje su ribaripjevali: baladu o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu, bugaršticu o Radoslavu Siverincu i tri kratke zdravice na putovanju su lovili ribu i razgovarali. Opisuju se stvarni krajolici i ljudi kojih se sjećaju. Iznose svoja razmišljanja o svijetu i narodne poslovice pa djelo ima i poučni karakter prvo djelo u stihu u kojem je opisano stvarno putovanje. Autor se predstavlja kao renesansni čovjek koji živi u skladu s prirodom i tolerantni plimić koji se prema ribama odnosi s poštovanjem javlja se i razgovor s ribama, iznosi se narodna mudrost i moralne pouke opis putovanja isprepleće se s dijaloškim dijelovima u kojima se ribari prikazuju kao mudri, odmjereni i učeni ljudi. putopis, idilični ep, ribarska ekloga, poslanica s ponosom govori o bašćini – zemlji i ljudima MARIN DRŽIĆ VIDRA – NOVELA OD STANCA rođen je u pučanskoj obitelji u Dubrovniku. U Dubrovniku je bio orguljaš stolne crkve, a u Sieni sedam godina studira i upoznaje se s talijanskom komediografijom. Izabran je za vicerektora sienskoga sveučilišta, a po povratku u Dubrovnik upoznaje austrijskoga grofa Rogendorfa s kojim provodi dvije godine putujući u Beči Carigrad. Godine 1548. Pomet družina izvodi njegovu komediju Pometkoji je tekst u međuvremenu izgubljen. Sljedeće godine izvedena je Tirena, a u idućih deset i sva ostala djela. G. 1562. napušta Dubrovnik, a 1566. u Firenzi piše urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu de Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačke vlastele. Posljednjih pet godina živi u Veneciji gdje je i pokopan u bazilici Sv. Ivana i Pavla. Započeo je kao ljubavni pjesniku duhu petrarkizma, ali se uskoro sasvim posvetio drami. Okušao se u svimdramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i komediji. Djela: Pomet (komedija), Tirena (pastirska igra), Novela od Stanca (komedija),Pjesni ujedno stavljeni s mnozim druzim lijepim stvarmi (lirske pjesme), Dundo Maroje (komedija), Pjerin (pastirska igra), Tripče de Utolče (komedija), Arkulin (komedija), Skup (komedija), Grižula (pastirska igra), Hekuba (tragedija) Novela od Stanca je kratka jednočinka, mala komedija – farsa (srednjovjekovna komedija u kojoj se na temelju ljudskih slabosti i nastranosti razvija zaplet temeljen na nesporazumu) pokladnoga karaktera u dvanaesteračkim stihovima. Dramsku šalu u karnevalskoj noći izvode obijesni dubrovački mladići izvrgavajući smijehu i poruzi Stanca, seljaka s rijeke Pive. Držićsuprotstavlja dva svijeta, dva mentaliteta, dva jezika: selo i grad, starost i mladost, konzervativno i moderno, «vlaški» i urbani govor, praznovjerje i superioran, oslobađajući humor, ograničenost i slobodu. Likovi: Stanac i mladići Dživo, Vlaho, Miho, maškare Dundo Maroje, komedija karaktera i komedija intrige koje se radnja temelji na sukobu oca, Dunda Maroja i njegova rastrošna sina Mara. Zaplet započinje u trenutku kad stari Dubrovčanin dolazi u Rim obračunati se sa sinom koji sav kapital troši na kurtizanu Lauru. U zapletu radnje glavnu ulogu ima Pomet, sluga Nijemca Uga Tudeška, samouvjereni, inteligentni i samosvjesni renesansni junak koji za svoju sreću i osobni probitak upravlja likovima i njihovim sudbinama. Komedija ima dva prologa: Prolog Dugog Nosa (negromant-čarobnjak govori o ljudima «nahvao» - lošim, naopakim, pokvarenim i ljudima «nazbilj» - razumnim, dobrim i poštenim) i autorski prolog. Likovi: dundo Maroje, Bokčilo, Maro, Popiva, Laura, Petrunjela, Pomet, Ugo Tudešak, Pera Skup je komedija za koju Držićkaže da je «sva ukradena iz njekog libra starijeg neg je staros – iz Plauta». Predgovor obiluje važnim podacima o kulturnom životu Dubrovnika 16. st., a komediju je izvodila Držićeva dramska družina Njarnjasi. Škrti starac Skup pronašao je «tezoro» (blago), ćup s novcem, pa stalno živi u strahu za nj. Krajnje sumnjičav, ljuti mizantrop (čovjekomrzac), svima zagorčava život: kćeri Andrijani koju želi bez miraza udati za starca, služavki Varivi, mladom Kamilu koji je u ljubavi s Andrijanom, ali im na putu stoji starčeva škrtost. Likovi dosjetljivih slugu, koji su izvor veselog i vedrog pučkog smijeha, svojim mladim gospodarima utiru put do sreće. Likovi: Skup, Andrijana, Kamilo, Variva, Gruba BAROK – 16. -17. st. · djela koja nisu bila savršena poput renesansnih - prekomjerna kićenost · barokni čovjek: podvojen između prirode i straha od vlastite prolaznosti, smrti. Naglašava se odnos prema Bogu · barokni stil – kićenost (gomilanje stliskih izražajnih sredstava) · manirizam – naglašavanje detalja nasuprot cjelini (narušava se renesansni sklad) · Italija, Španjolska, katoličke zemlje – reformacija · barokni religiozni ep – uzor: Vergilije tema: aktualna, nacionalna ep relifiozno instruktivan, jasne teze u epu BAROK EP Torquato Tasso: Oslobođeni Jeruzalem, Osvojeni Jeruzalem razapet između renesansnog slobodoumlja i morala protureformacije, nesretan i neshvaćen. Vrhunsko mu je ostvarenje Oslobođeni Jeruzalem, ispjevan u stancama. Na religiozno-povijesnoj tematskoj podlozi opsade i osvajanja Jeruzalema u prvom križarskom ratu, Tasso razvija bogatu radnju u kojoj se prepleću fantastika i realnost, putenost i vjerski zanos. Napadnut od crkve da je u djelu previše ljubavi i magije, prepravlja spjev u mnogo slabiji Osvojeni Jeruzalem LIRIKA Luis de Gongora: Samoće, Polifem, Galatea španjolski pjesnik gongoristi raskošan izraz ukrašen neobičnim metaforama, usporedbama, hiperbolama kulteranizam – najvažnija pjesnička forma, vanjski oblik pjesme poetski aristokratizam Giambattista Marino: Rime talijanski pjesnik marinizam – namjerno izaziva čuđenje kod čitatelja izborom neobičnih izraza, gomilanjem stilskih izr. sredtava, zvučnih učinaka DRAMA Pedro Calderon de la Barca: Život je san najveći je dramatičar španjolskoga baroka Život je san neobična je i duboka drama o kraljeviću Sigizmundu kojega otac, poljski kralj Bazilije, uplašen proročanstvom da će mu sin biti zlotvor i tiranin, odmah nakon rođenja dade zatvoriti u samotnu kulu. Dijete odrasta u divljini i okovima. Prije odluke o razbaštinjenju, otac ga još jednom iskušava te ga uspavana prebacuje u dvorac u kojem mu prividno predaje svu vlast. Navikao samo na okrutnost, Sigizmund pokazuje stvarno tiransku ćud, našto ga otac, omamljena, vraća u njegovu tamnicu, gdje se mladić sutradan budi u nedoumici što je san, a što java.Snagom volje i razuma postaje plemenitim i pravednim. Torquato Tasso: Aminta (pastirska drama) HRVATSKI BAROK – 17. st. – 1. pol. 18. st. KNJIŽEVNI KRUGOVI DUBROVAČKO – DALMATINSKI Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga, Dubravka, Osman Junije Plamotić: Pavlimir (melodrame) Ivan Bunić Vučić: Plandovanja Ignjat Đurđević: Pjesni razlike, Suzr Marunkove Dubrovnik – slobodni grad katolička obnova duh vremena i slavljenje dubrovačke slobode OZALJSKI Petar Zrinski: Opsada sigecka Ana Katarina Zrinski: Putni tovaruš Fran Krsto Frankopan: Garlic za čas kratiti svjetovna tematika miješaju se elementi čakavskog, kajkavskog i štokavskog KAJKAVSKI Juraj Habdelić vjersko poučna djela kajkavsko narječje SLAVONSKI Antun Kanižlić: Sveta Rožalija (religiozna poema) poučna književnost vjerskog sadržaja cilj: opismeniti i poučiti neuko stanovništvo nakon oslobođenja od Turaka IVAN GUNDULIĆ rođen je u Dubrovniku u plemićkoj obitelji. Obavljao je visoke državne dužnosti. Odgojen je u duhu katoličke obnove. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku. Spada u red najvećih hrvatskih pjesnika, a svojim je idejama (domoljubljem i slavizmom), temama i stilom snažno djelovao na pjesnike hrvatskoga preporoda u 19. st. U mladosti je pisao ljubavne pjesme i prerađivao talijanske mitološke drame. Od deset, sačuvane su četiri: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida. Njegovo prvo tiskano djelo su prepjevi sedam pokorničkih psalama Pjesni pokorne kralja Davida. Suze sina razmetnoga, religioznu poemu u kojoj je progovorio o problemu ljudskoga grijeha i Božjeg oprosta. Temelji se na priči o izgubljenu sinu iz Evanđelja po Luki. Poema ima tri dijela (plača): Sagrješenje, Spoznanje,Skrušenje. Dubravka je pastoralna igras elementima melodrameiz 1628. (Melodramaje sentimentalna drama u kojoj glazba neprekidno, ili na važnijim mjestima, prati govor glumaca.) Radnjom je smještena u Dubravu, idealnu državu, koja svake godine slavi dan slobode i vjenčanje najljepšega para. Te su godine to trebali biti Dubravka i Miljenko. No, stari, ružni ali bogati Grdan potkupio je suce koji su Dubravku dosudili njemu. Nakon opće uzbune i intervencije boga Lera, sve sretno završava. Važan lik je starac Ljubdrag koji predstavlja savjest Dubrave i nositelj je piščevih pogleda na državu, društvo i slobodu (ideja slobodnedržave u kojoj vladaju plemeniti – vlastela, a ne bogato građanstvo i korupcija). Na kraju zbor pastira pjeva himnu slobodi: O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga Višnji nam Bog je do… simbolika: Dubrava – Dubrovačka vlast; Dubravka – sloboda, vlast; Miljenko – predstavnik vlastele, knez; Grdanin – bogati pučanin koji se ženidbom želi uzdići na društvenoj ljestvici KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO – 2. pol. 17. st. – 18. st. · francuska književnost · ugledanje na klasiku – uzori: Aristotel, Eshil, Sofoklo, Euripid · filozofska podloga – Descarteova racionalistička filozofija · prosvjetiteljstvo proizlazi iz klasicizma · francuska i engleska · književni saloni – mjesto okupljanja elite · racionalizam – prednost razumu u spoznaju stvarnosti – Mislim dakle – jesam · empirizam · John Locke, Montesquieu, Voltaire, Rousseau · enciklopedisti: D. Diderot, d' Alambert, Voltaire, Rousseau, Montesquieu KLASICIZAM DRAMA TRAGEDIJA Pierre Corneille: Cid Jane Racine: Fedra KOMEDIJA Moliere: Škrtac, Tartuffe, Don Juan, Mizantrop KNJIŽEVNA TEORIJA Nicolas Boileau: O pjesničkom umijeću EPIKA JEDNOSTAVNE KNJIŽEVNE VRSTE Jean de la Fontaine: Basne la Rochefoucauld: Maksime PROSVJETITELJSTVO EPIKA FILOZOFSKI ROMAN Voltaire: Candide Denis Diderot: Fatalist Jacques Daniel Defoe: Robinson Crusoe Jonathan Swift: Gulierova putovanja DRAMA Carlo Goldoni: Gostioničarka Mirandolina, Ribarske svađe Beumarchais: Seviljski brijač, Figarov pir JEAN RACINE - najslavniji je autor francuske klasicističke tragedije. U nizu tragedija strogo se pridržava klasicističke poetike. Izraz mu je strog i jednostavan, a sukob između dužnosti i strasti kojoj podliježu njegovi junaci prikazuje u psihološki fino razrađenim tragedijama Andromaha, Britanika, Ifigenija, Fedra . Fedra je tragedija u pet činova u kojoj Racine obrađuje mitološku temu o strastvenoj ljubavi i mržnji kraljice Fedre prema njezinu pastorku Hipolitu, zaljubljenom u djevojku Ariciju, sinu njezina muža Tezeja. Ubija se u očaju ljubomore, ljubavi i mržnje, nakon niza laži i nesreća (Hipolitova smrt) koje je prouzročila. VOLTAIRE francuski je filozof i književnik. Čitavo se stoljeće naziva njegovim imenom: Voltaireov vijek. Enciklopedist, autor brojnih povijesnih i filozofskih spisa, brojnih književnih djela (Henrijada, pokušaj nacionalne epopeje u 10 pjevanja, Zaire, Merope), niza filozofskih pripovijedaka i romana: Candide, Zadig, Micromegas. Daje veoma oštru društvenu satiru, a finom ironijom i blistavom duhovitosti ismijava ljudske mane i predrasude. Candide ili Optimizam - najpoznatiji je Voltaireov filozofski roman, remek.djelo prosvjetiteljske literature. Zabavno i vješto parodira optimističku idealističku Leibnitzovu filozofiju. Mladi i naivni Candide, zaljubljen u lijepu Cunigondu, i njegov učitelj Pangloss lutaju po Europi i Južnoj Americi tražeći smisao života, da bi ga sam Candide, nastanivši se na kraju s već ostarjelom Cunigondom u Turskoj, pronašao u konkretnome, korisnome radu, u obrađivanju vrta HRVATSKA KNJIŽEVNOST 18. STOLJEĆA · djela nose barokna obilježja · javljaju se klasicistička djela jednostavnije strukture pisana po uzoru na antičke autore · nastaju prosvjetiteljska djela poučnog sadržaja · javljaju se predromantičarska obilježja · hrvatski krajevi pod vlašću različitih vladara · Dalmacija – Mletačka republika · Sjeverna Hrvatska – Habsburška Monarhija · Slavonija – Habsburška Monarhija (iskorištavanje) · Dubrovnik – slobodan, nema istaknutih književnika · REGIONALNI KARAKTER KNJIŽEVNOST 18. STOLJEĆA LIRIKA Matija Petar Katančić: Jesenski plodovi pjesme na latinskom jeziku pjesme na hrvatskom jeziku prvi cjeloviti prijevod Biblije Ignjat Đurđević: Uzdasi Mandaljene pokornice Antun Kanižlić: Sveta rožalija EPIKA Filip Grabovac: Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga Andrija Kačić Miošić: Razgovor ugodni naroda slovniskoga prikazuje događaje iz povijesti slavenskih zemalja, ali najveći dio čine kršćnasko – turski ratovi poučni i odgojni sadržaj Matija Antun Reljković: Satir iliti divji čovik upozorava na loše naslijeđene turske običaje i poučava seljake kako raditi na vlastitom napretku seljaci nositelji razvoja DRAMA Tituš Brezovački: Matijaš grabancijaš dijak čarobnjak, nositelj naprednih prosvjetiteljskih misli sugrađane upozorava na njihove mane, grijehe, predrasude PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM – 1800. – 1840. · općekulturni i umjetnički porket · nov romantičarski senzibilitet i način stvaralaštva · prva moderna književna epoha (očituje se u gotovo svim europskim književnostima) · Francuska, Engleska, Njemačka · subjektivizam · buntovnost, pogotovo protiv feudalnog uređenja · zanimanje za nacionalnu povijest · misticizam · društvena melankolija – svjetska bol · Francuska revolucija, Napoleonova osvajanja · romantičarski junak : osamljen, neshvaćen, opterećen svjetskom boli · svjetska bol (Weltsmertz) – osjećaj tuge, malodušnosti zbog nesklada ideala i stvarnosti ROMANTIČARSKI JUNAK · verterovski junak – hrabar, karakteran, pustolovna duha -žrtva spletki, mladenačkih pogrešaka, naglosti, pesimističnih stavova u životu, buntovan - osjećajan i plemenit, ali pretjeran, patetičan, autodestruktivan, izuzetna ličnost - Werther, Karl Moor · bajronovski junak – suvišan, sve prezire, osjeća se izopćenim -plemenite osobine no nije plemenit, čovječan – cinik i skeptik, materijalist, ateist, pun proturječja - voli uživati, ali ga na to tjera dosada i osjećaj besmisla - Childe Harold, Evgenij Onjegin, Pečorin PREDROMANTIZAM FRANCUSKI Jean Jacques Rousseau – Rasprava o podrijetlu nejednakosti, Društveni ugovor Julija ili Nova Heloiza (epistoralni roman) enciklopedist i prosvjetiteljski filozof prekid s prosvjetiteljstvom i najava romantizma ENGLESKI James Mecpherson – Ossianove pjesme vlastitu zbirku prikazao je kao naordnu, pripisavši je škotskom pjesniku Ossianu grobljanska poezija – Thomas Gray,William Blake mistika kao polazište za razmišljanje o prolaznosti gotski roman – preteča romana strave i užasa Mary Shelley - Frankenstein NJEMAČKI Johann Wolfgang Goethe – Patnje mladog Werthera Friedrich Schiller - Razbojnici Sturm und drang – pokret mladih genija opreka prema klasici i prosvjetiteljstvu originalnost i genijalnost drama – omogućuje komunikaciju s publikom Homer, Shakespeare, narodna poezija buntovništvo ROMANTIZAM NJEMAČKA Jenska skupina Heinrich Heine ENGLESKA I AMERIKA prva generacija – jezerski pjesnici W. Wordsworth (Sunovrati, Sjaj u travi), S. T. Coleridge, Robert Southy druga generacija G. G. Byron (Hodočašće Childea Harolda), P. Shellay, John Keats Walter Scott AMERIKA: E. A. Poe (Gavran, Annabel Lee, Crni Mačak) FRANCUSKA Alphonse de Lamartine (Jezero), Victor Hugo RUSIJA Aleksandar Sergejević Puškin (Evgenij Onjegin) Mihail Jurjević Ljermontov (Junak našeg doba) SLOVENIJA France Prešern: Sonetni vijenac DANSKA Hans Christian Andersen: Bajke JOHANN WOLFGANG GOETHE – PATNJE MLADOG WERTHERA JOHANN WOLFGANG GOETHE - najveći je i najsvestraniji njemački književnik. U mladostistoji na čelu pokreta mladih genija ili Sturm und Dranga. Preko noći se proslavio romanom Patnje mladoga Werthera i utjecao na duh svoje epohe (tzv. verterizam: ekstremni osjećaji premoćni nad razumom, ljubav prema slobodi, sukob s društvom uz osjećaj suvišnosti i pesimizma). Piše tragedije u stihu i prozi Ifigenija, Torquato Tassoi Egmont, satirični životinjski ep Reineke Fuchs, idilični ep Hermann i Dorothea, veliki roman Naukovanje Wilhelma Meistera koji postaje uzorkom tzv. odgojnoga romana i prvi je veliki realistički roman iz građanskoga života, zatim zbirku svoje najzrelije ljubavne lirike Rimske elegije, niz balada (Vilenjak), epigrama, dramsku poemu Faust na kojoj radi cijeloga života, piše roman Srodne duše i autobiografske zapise Poezija i zbilja. Prvi razvija ideju o svjetskoj književnosti kao zajedničkom dobru cijelog čovječanstva. Patnje mladog Werthera epistolarni je roman (u formi pisama) s ljubavnom tematikom. Mladi pravnik Werther, osjećajni zaljubljenik u prirodu, slikarstvo i književnost, odlazi u provinciju gdje se zaljubljuje u plemenitu i prelijepu Lottu. Njezin zaručnik Albert antipod je Wertheru: racionalan, hladan, snalažljiv i realan. U pismima prijatelju Werther ispovijeda svoja duševna stanja u rasponu od zanosa do krajnjeg očaja. Pokušava pobjeći od siline svoje ljubavi, ali se vraća u Lottin grad. Ne može se pomiriti s činjenicom da ona pripada drugome, a ne želeći narušiti njihov sklad, odlučuje se na samoubojstvo. Werther je pravi romantičarski junak kojim upravlja strast, za njega je ljubav bolesna patnja koja mu muti razum i stvara bol. kult genijalnosti: pravi čovjek kao umjetnički genij, usamljen i neshvaćen nasuprot beznačajnoj masi ispreplitanje LJUBAVI, UMJETNOSTI, PRIRODE · epistoralni roman · Werther – osjećajan, mladi intelektualac, umjetnik, idealist, plemenit i čovječan, ali neprilagođen društvu i pesimističan · Wertherova pisma – 1. lice; izdavačev dodatak – 3. lice (pripovjedač) · 2 dijela – granica – Werterov odlazak iz Wahelheima FRIEDRICH SCHILLER - njemački je dramski pisac, pjesnik i književni teoretičar. Zajedno s Goetheom izgrađuje estetiku klasične epohe njemačke književnosti. Zagovarajući sklad etičkih i estetskih ideala, piše isključivo drame: trilogija Walenstein, Marija Stuart, Djevica Orleanska, Mesinska nevjesta i Wilhelm Tell. Razbojnici su najpopularnija drama Sturm und Dranga, socijalna i moralna društvena kritika. Glavni lik drame Karl Moor (Mor), nakon bratove klevete i očeva odricanja od njega, postaje razbojnikom da bi se borio protiv društvenih nepravdi, a njegov mlađi i ružniji brat Franz pohlepan je i licemjeran, kukavica koja bratu pokušava oteti čak i njegovu ljubljenu Amaliju. EDGAR ALLAN POE – CRNI MAČAK EDGAR ALLAN POE - američki je pjesnik, pripovjedači kritičar. Napisao je oko 70 pripovijesti pod utjecajem engleskoga «gotskog» romana strave i užasa i fantastike njemačkoga romantizma (Hoffmann). Svojom bogatom i bolesnom maštom stvara izvrsne novele pune tajanstvenih i jezovitih zbivanja, smrti i stravične atmosfere ili pak fantastične pripovijetke pune nevjerojatnih zgoda u kojima dolaze do izražaja njegovi prirodoznanstveni interesi i analitički duh (Priče Arthura Gordona Pyma, Groteskne pripovijesti i arabeske, Pripovijesti). U kritici odlučno zagovara «čistu umjetnost» te razvija tezu da je poezija «ritmičko stvaranje ljepote» što potvrđuje svojim muzikalnim i formalno savršenim lirskim pjesmama s majstorski dočaranom atmosferom (Gavran, Annabel Leei dr.). Smatra se jednim od preteča larpurlartizma i simbolizma kao i ocem moderne detektivske priče i znanstvenopopularne književnosti (science-fiction). Poema Gavran spada u sam vrh svjetske književnosti. Tema je smrt drage – zbog smrti voljene Lenore, pjesnik je izmučen patnjom i boli čemu ne nalazi lijeka. Mistična ptica najavljuje mu da neće naći mir «nikad više». Crni mačak je pripovijetka o alkoholičaru iskrivljene svijesti koji pomračena uma muči i vješa mačka nakon čega doživljava niz sudbinskih nesreća i nevolja, a nakon što ubije i ženu koju zazida, «uskrsli» mačak sablasnim krikom otkriva policiji mjesto i predmet zločina HRVATSKI ROMANTIZAM – 1813. – 1860. JEZIK – osnovno obilježje nacije. Na temelju štokavskoga narječja, inicijativom Ludevita Gaja i hrvatskih preporoditelja, stvoren je zajednički hrvatski književni jezik KNJIŽEVNOST – nacionalna i društvena uloga ILIRSKI POKRET – dominira ilirska ideja. Dva programa – politički (ujedinjenje hrvatskih zemalja) i kulturni (ujedinjenje južnoslavneskih zemalja) preporoditelji razvoj hrvatske nacije stavljaju u širi okvir – ilirski (južnoslavenski) DANICA – književni dodatak uz prve hrvatske novine BUDNICE I DAVORIJE – domoljubne pjesme pisane s ciljem buđenja nacionalne svijesti KOLO – prvi hrvatski književni časopis 1813. Maksimilijan Vrhovac – Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije – poziv svećenstvu na prikupljanje narodnog stvaralaštva 1830. Ilirski pokret nova generacija mladih ljudi građanskog podrijetla, predvodnik – Ljudevit Gaj Kratka osnova horvatsko – slavenskog pravopisanja (reforme grafije) 1835. Ljudevit Gaj u Zagrebu pokreće hrvatske novine Novine horvatske i Danica horvatska, slavonska i dalmatinska Pravopisz (prijedlog zajedničkog slovopisa) 1836. namjera širenja preporoda na sve Južne Slavene – Ilirske narodne novine, Danica ilirska 1843. Habsburška Monarhija – zabrana ilirskog imena 1847. Hrvatski sabor proglašava hrvatski jezik službenim 1851.- 1860. Bachov apsolutizam KNJIŽEVNOST U DOBA HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA LIRIKA BUDNICE I DAVORIJE Ljudevit Gaj: Horvatov sloga i zjedinjenje (Još Horvatska ni propala) Antun Mihanović: Horvatska domovina Dimitrija Demeter: Grobničko polje (zbirka) Petar Preradivć: Putnik, Zora puca ROMANTIČARSKA LIRIKA Petar Preradović: Mrtva ljubav, Ljudsko srce Stanko Vra: Đulabije EPIKA EPIKA U STIHU Dimitrija Demeter: Grobničko polje Ivan Mažuranić: Smrt Smail – age Čengića PREPORODNA PROZA Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu Stanko Vraz: Put u gornje strane Antun Nemčić: Putosnice DRAMA Dimitrija Demeter: Teuta ČASOPISI Danica Ljudevit Gaj i ilirci Domoljubni prilozi – poezjia, proza, dopisi itd. Kolo Stanko Vraz u sklopu Matice ilirske Iskra Ante Kuzmanić, Petar Preradović (Dalmacija) Neven Bachov apsolutizam; Mirko Bogović PROGRAMSKI PREPORODNI TEKSTOVI Janko Drašković – Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom Ivan Derkos – Duh domovine nad sinovima svojim, koji spavaju KRAKOVJAK – oblik poljske narodne pjesme (osam šesteraca podijeljenih u dva četverostiha; abcb) GAZELA – prva dva stiha vezana parnom rimom, a ponavalj se u sljedećim parnim stihovima. Uposljednjem paru spominje se pjesnikovo ime PETAR PRERADOVIĆ · odnos pjesnika prema hrvatskoj stvarnosti · autobiografska obilježja · zbirke: Prvenci, Nove pjesme PETAR PRERADOVIĆ - pjesnik je i prevoditelj (Dante, Manzoni, Byron) koji je nakon dugogodišnjega vojnog školovanja gotovo zaboravio materinji jezik. Bio je profesionalni časnik i kasnije general. Poznanstvo s Kukuljevićem urodilo je oduševljenjem za ilirski pokret. Uči hrvatski tako što prevodi Gundulićeva Osmana na njemački. U zadarskoj Zori dalmatinskoj objavljuje svoju prvu pjesmu na hrvatskom jeziku Zora puca i prvu pjesničku zbirku Prvenci. Njegove lirske teme su ljubavne, rodoljubne i refleksivne. Drže ga prvim hrvatskim refleksivnim pjesnikom Pjesme: Zora puca, Putnik, Rodu o jeziku, Jezik roda moga; Miruj, miruj, srce moje, Ljudsko srce, Mrtva ljbav, Pjesnik IVAN MAŽURANIĆ – SMRT SMAIL AGE ČENGIĆA Pjesnik je rođen u Novom Vinodolskom, a umro u Zagrebu. Potomak je književničke obitelji (Antun, Matija, Ivan, Fran).Studirao je filozofiju i pravo, bio je političar i državnik, prvi hrvatski ban-pučanin, reformator sudstva i zdravstva. U Danici objavljuje pjesmu Primorac Danicikojom se pridružuje preporodnim pjesnicima. Zajedno s Josipom Užarevićem izdao je Njemačko-ilirski slovar(rječnik). Nadopjevao je 14. i 15. pjevanje Gundulićeva Osmana. · inspiracija: smrt turskog silnika Smail – age Čengića kojega su ubili Crnogorci · 5 pjevanja: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob · radnja započinje in medias res Agovanje –Smail aga naređuje da se izvedu zarobljeni Crnogorci, kako bi ih Turci mučili i ubili. Među Crnogorcima je i Durak koji je razbjesnio agu upozoravajući da bi se Vlasi mogli osvetiti i da ih pusti. Turci muče Crnogorce, ai ovi junački umiru ne moleći za milost Noćnik – Novica, Durakov sin, želi osvetiti očevu smrt. Odlazi na Cetinje i pridružuje se Crnogorcima Četa – narod kreće osvetiti se silnuku. Nakon opisa čete umetnuta je epizoda sa svećenikom koji dočekuje četu u brdima i drži nadahnut govor o domoljublju Harač - Raja, nema ni zlato, ni hranu, ni mlade djevojke pa ih haračlije dovode agi. „Igrajući se“ (mačem), aga krene prema jednom od zarobljenika, ali mu se konj spotakne i umjesto vlaške glave dohvati slugu koji je vodio zarobljenika i izbije mu oko. Osramoćen što nije skupio harač i zbog svoje nespretnosti koja je u raji izazvala porugu, aga zapovijeda mučenje raje i dalje traži harač, a narod mu nudi pet- šest dana da ga prikupi. Kob - Pod Lovćenom živi Turčin koji svojom pojavom izaziva strah, ali je plah i ponizan. Na njemu su odjeća i oružja Smail-age, ali nemaju onaj junački sjaj. Turčin se kao lutka svima klanja i sva slava i bogatstvo Smail-age sada na njemu djeluju jadno Smail – aga (Turci) islam Istok silnik Zlo Četa (raja) kršćani Zapad žrtva Dobro REALIZAM – 1830. – 1870. I NATURALIZAM – 1870. – 1890. · FRANCUSKA, RUSKA I ENGLESKA · teži detaljnom opisivanju stvarnosti – vidljive zbilje (društvo i društvene odnose); kritična je prema negativnim društvenim pojavama (nepravdi i bijedi) · znanstvenost (scijentizam) – Charles Darwin: O podrijetlu vrstu · pozitivizam – materijalistička filozofija koja se temelji na proučavanju stvarnosti - Auguste Comte · Hippolyte Taine – znanost o književnosti – utjecaj rase, sredine i trenutka REALISTI NATURALISTI FRANCUSKA Stendhal: Crveno i crno Honore de Balzac: Otac Goriot Gustave Flaubert: Gospođa Bovary medanci Emile Zola: Therese Raquin, Nana Guy de Maupassant: Jedan život RUSIJA N. V. Gogolj: Kabanica, Mrtve duše I. S. Turgenjev: Lovčevi zapisi, Očevi i djeca F. M. Dostojevski Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi L. N. Tolstoj: Ana Karenjina, Rat i mir, Uskrnuće ENGLESKA William Thackeray: Sajam taštine, Knjiga snobova Charles Dickens: Oliver Twist, Velika iščekivanja, David Copperfield ITALIJA veristi Giovanni Verga: Obitelj Magliavoglia AMERIKA Herman Melville: Moby Dick Mark Twain: Doživljaji Toma Sawyera Henry James : Portret dame SKANDINAVIJA Henrik Ibsen: Stupovi društva August Strindberg: Gospođica Julija NJEMAČKA Theodor Fontane Gerhart Hauptmann: Tkalci OSNOVNA OBILJEŽJA REALIZAM NATURALIZAM POETIKA · život, stvarnost · analitička metoda · načelo istinitosti · načelo tipičnosti · objektnivost · dokumentaristički pristup · fotogafski snimak stvarnosti · neutralni pripovjedač · estetika ružnoće KNJIŽEVNE VRSTE · roman – zrcalo stvarnosti · pripovijetka · roman · pripovijetka · drama KNJIŽEVNI LIKOVI · svi društveni slojevi · lik – društveni tip · najniži društveni slojevi · masa MOTIVACIJA I KARAKTERIZACIJA · socijalno psihološka · biološka JEZIK · jezik sredine · jednostavan, ogoljen FRANCUSKI REALIZAM KRITIČKI REALIZAM (BALZAC) PSIHOLOŠKI REALIZAM (FLAUBERT) analiza građe promatraju društvo, izvore, pozorni na detalje prikaz društva svi pariški društveni krugovi malogrđansko društvo u provinciji opisivanje detaljiziranje, inventarizam, opis u funkciji karakterizacije detalji opisane zbilje i maju metaforička značenja načelo istinitosti poticaj: anegdota novinski članak i z crne kronike načelo tipičnosti tip malograđanina tip studenta tip Parižanke tip malograđanina tip provincijalca tip lihvala tip nezadovoljne provincijalke kompozicija uzorčno – posljedična; kronološka linearna kronološka pripovjedač sveznajući, komunicira sveznajući i neutralan djelo u kontekstu dio Ljudske komedije samostalno djelo književna kritika Sainte – Beuve – realistična književna kritika: Književni portreti RUSKI REALIZAM RANI REALIZAM RAZVIJENI REALIZAM VISOKI REALIZAM naturalna škola Gogolj - Kabanica Turgenjev Gončarov Tolstoj Dostojevski GOGOLJEVA REALISTIČNA METODA POETSKI REALIZAM (TURGENJEV) PSIHOLOŠKI ROMAN (DOSTOJEVSKI) analiza građe detaljno prikupljanje građe detaljno detaljno prikaz društva prikaz svih sredina s anglaskom na niske društvene slojeve kritika paratizma tipovi niski društveni slojevi, seljaci niski slojevi društva tip studenta buntovnici protiv društvenih nepravdi, cinični razvratnici i krotki, ponizni kršćani opisivanje detaljizam opisa detaljan, spaja kritičku namjeru i poetski stil unutarnji monolog polifonijski roman – prevladava dijalog pripovjedanje humor, groteska, fantastika poetizacija lika, lirski opisi pjesaža koji simboliziraju rusku dušu opisivanje, psihološka karakterizacija lika pripovjedač komentira radnju lik - pripovjedač sveznajući književna kritika Gregorević, Bjelinski, Černiševski utilitaristička kritika – vrednovanje prema načelima koja se promiču NATURALIZAM · čovjek je prirodno biće kojim upravljaju temperament, strast i nagoni · naturalisti teže da književnost postane egzaktna književna znanost · Francuska, Italija, Njemčka · znanstveni uzori: Darwin, Taine · čovjek određen: naslijeđem – genetski materijal koji određuje čovjeka (obitelj, narodnost) sredinom – socijalno okruženje, klima i podneblje trenutkom – okolnost u kojoj se konkretno nalazi · čovjek je determiniran pa se može odrediti kako će u određenoj situaciji reagirati – prikazuju najniže društvene slojeve, poroke, bijedu, bolesti; likovi: devijantne osobe – ubojice, alkoholočari, prostitutke · biološka motivacija : ponašanje određuju nasljedne osobine · estetika ružnoće: nema lijepih ni ružnih tema, sve su jednako zanimljive · Emile Zola – ljudske životinje HONORE DE BALZAC – OTAC GORIOT HONORE de BALZAC - francuski romanopisac, pripovjedači dramatičar, utemeljitelj je socijalnog i kritičkog realizma. Njegov ogroman opus čini oko 90 romana, pet drama, niz pripovijesti i novela, u kojima je oživio galeriju od preko 2000 likova. U jedinstvenom ciklusu Ljudska komedija daje zaokruženu sliku francuskog društva. Dijelovi ciklusa su: Studije iz društvenoga života (u kojima se nalazi glavnina njegova opusa, a podijeljene su prema sredinama i temi na šest podskupina ili Prizora, i to na prizore iz privatnog, provincijskog, pariškog, političkog, vojničkog i seoskoga života), Filozofske studije i Analitičke studije. U svim njegovim djelima novacje osnovna pokretačka snaga, a to je najizrazitije u romanima Propale iluzije, Eugenie Grandet, Rođak Pons i Otac Goriot Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beauseant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!« GUSTAVE FLAUBERT – GOSPOĐA BOVARY GUSTAVE FLAUBERT - francuski je pripovjedači romanopisac. U privatnome životu nesretan i živčano bolestan, živi povučeno na obiteljskom imanju u Normandiji. Teži potpunoj objektivnosti u prikazivanju likova i prizora iz malograđanskoga života. Suvremenu tematiku obrađuje u romanima: Gospođa Bovary, Sentimentalni odgoj i Jednostavno srce, a povijesni su romani: Salamboi Iskušenje sv. Antuna. Gospođa Bovary, povijest je životamlade žene Emme Bovarykoja postaje žrtvom vlastitih iluzijastvorenih na sentimentalnim romanima (tzv. bovarizam). U Emmu Rouault, kćer seoskog imućnog gospodara, nakon povratka iz samostana uršulinkigdje ju je otac bio smjestio, zagleda se seoski liječnik iz obližnjeg mjesta, udovac Charles Bovary, koji je došao da izliječi nogu njena oca. Bovary je često posjećuje i jednog dana odluči da zaprosi njenu ruku. Otac njen na to pristade. Emma, koja se u selu dosađivala i koja je o braku sanjarila zamišljajući da je čeka sreća, smirenje, ljubav i blaženstvo, o čemu je toliko čitala u romanima u samostanu, također pristade. Ona je mislila da ga ljubi, ali se ubrzo stade dosađivati, pitajući se: “Bože, zašto sam se udala?” Charles, nepokretan, nespretan, dobroćudan, iskreno je voli i misli da i ona njega voli. Međutim, ona sanjari o putovanjima, pustolovinama, otmicama i sve se više i više otuđuje od muža i nezadržljivo čezne za drugim, sretnijim životom, Stade zanemarivati i kuću i njega i zaljubi se najprije u mlada ljepotana Leona, pisara, s kojim održava platonsku vezu. Leon kasnije odlazi u Pariz, a Emma uskoro nalazi drugog ljubavnika, Rodolpha, s kojim doživljava svoj prvi pad. Ona se tako zaljubi u Rodolpha da mu predlaže da je otme i da pobjegnu. On joj obeća, ali kasnije joj piše pismo u kojem odustaje od bijega, i to porazno djeluje na Emmu tako da doživljava slom živaca. Budući da se dosađivala, muž je radi razonode odvede u kazalište u Ruen, i tamo ona susretne ponovo Leona. Emma se potajno sastaje s Leonom u hotelu i u međuvremenu ona upada u nove dugove, tako da u njih uvlači i svoga muža (piše pacijentima pisma u kojima moli da joj vrate novac koji duguju što hitnije). Zatim napušta Leona i vraća se ponovo Rodolphu, od kojeg traži da je spasi od duga. Kad on odbija, ona čak okrade svog ljubavnika, ali ništa ne pomaže jer su je povjeritelji stali plijeniti. Napokon, ne našavši izlaz iz toga, ona ispija otrov i tako umire kao preljubnica, ta provincijalka, koja je čeznula za nedostižnim životom, tražeći sreću i zadovoljstvo. NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ – KABANICA NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ - ruski pripovjedači komediograf, podrijetlom iz siromašne ukrajinske plemićke obitelji.Nakon kriza vjerskoga misticizma, umire poremećena uma. Preko folklornih i fantastičnih pripovijesti postupno prelazi na realizam u djelima: Mirgorod (s umetnutom pripovijesti iz kozačkog života Taras Buljba), Nos, Kabanica (realistično-fantastična pripovijest, glavni je lik sitni činovnik Akakij Akakijevič),a vrhunskim realizmom daje sliku Rusije u romanu Mrtve duše(glavni lik snalažljivi je pustolov i varalica Čičikov). U najpoznatijoj drami Revizoroštro se izruguje ruskoj birokraciji i malograđanštini.Gogolj oblikuje jednostavnu fabulu, detaljno opisuje likove i sredine, a posebno je sklon groteski i kontrastima (tzv. gogoljevski smijeh kroz suze). Smatra se osnivačem ruskog realizma. Akakije Akakijevič se rodio se predvečer 23. ožujka. Ime je dobio po ocu koji se isto zvao Akakije. Akakije je radio kao prepisivač spisa, on je osobito volio taj posao, njemu je posao predstavljao osobito zadovoljstvo. Kad su se ponudili da mu promjene svakidašnji monotoni rad on nije htio. Na Akakija nije nitko obraćao pažnju i svi su mu se smijali, ali on na to nije obraćao pažnju nego je radio svoj posao. Akakije je imao samo jednu staru zakrpanu kabanicu koja ja puštala na sve strane ali njemu to nije smetalo, sve dok nije jako zahladilo kada je počeo osjećati jaku bol u leđima. Pošto je imao susjeda krojača Akaki mu je odnio svoju kabanicu da je zkrpa, ali je Petrovič rekao da mora kupiti novu kabanicu. Na to je Akaki problijedio jer je on mjesečno zarađivao četiri stotine rubalja, a nova kabanica stajala bi ga oko sto i pedeset rubalja. Akakije je razmišljao o prijedlogu gosp. Petroviča i odlučio da neće večerati, da neće trošiti svjeće, ali svejedno ne bi uspio sakupiti novac. Gospodin Petrovič mu je svejedno odlučio pomoći, i napraviti mu novu kabanicu za osamdeset rubalja. I Akakije je uspio sakupiti novac za novu kabanicu, a kad mu je bila gotova bio je presretan, to je za njega bio blagdan. Na poslu su ga odmah svi drukčije gledali i jedan je časnik pozvao sve radnike kod njega da proslave novu Akakijevu kabanicu. Kad se Akaki vraćao kući iz posjeta časniku napala su ga dvojica i oteli mu kabanicu, kad se osvijestio nije mogao vjerovati da se to baš njemu dogodilo. Drugi je dan išao na policiju ali ga načelnik nije htio primiti, nakon čega se odlučio da ide do „visoke ličnosti“ ali ga je i on osramotio i otjerao zato da bi se pokazao ispred prijatelja kojeg nije dugo vidio. Nakon toga Akaki se razbolio i umro je potpuno pomućena razuma, nije znao što govori, priviđao je svakakve stvari. Nakon nekog vremena „visoka ličnost“ došla je tražiti Akakija ali je bilo prekasno, Akaki je umro. Počele su priče da gradom ide neki čovjek koji skida kabanice prlaznicima i da se jednostavno izgubi u mraku. I tako „visoka ličnost“ jedne večeri dok se vraćao kući osjeti kako mu netko skida kabanicu s vrata i kad se okrenuo da vidi tko je to vidio je lik Akakija kao se smije i govori mu da kad se nije htio zauzeti za njegovu kabanicu neka mu sada da svoju. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI – ZLOČIN I KAZNA FJODOR MIHAJLOVIČDOSTOJEVSKI - ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći ruski realist. U mladosti je sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku i bio osuđen na smrt, a zatim pomilovan i poslan u Sibir na deset godina. Zapada u misticizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo. Mijenjaju se i teme njegovih djela, to su sad moralni aspekti ljudske egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti, te će mu zanimljiv kriminalni zaplet poslužiti samo kao okvir za rasprave o problemu zločina i kazne, u želji da otkrije tajne pobude ljudskih postupaka. Prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe. Njegovi su likovi cinici i buntovnici protiv društva ili razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane stoje likovi dradih, požrtvovnih, nesebičnih ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i pasivne podložnosti. Glavna su mu djela romani: Poniženi i uvrijeđeni, Zločin i kazna, Idiot (likovi: mladi knez Miškin, Nastasja Filipovna, Rogožin, Aglaja) i Braća Karamazovi (posljednje, nedovršeno djelo; likovi: Fjodor Kramazov – otac, sinovi Dimitrij, Ivan i Aljoša, te nezakoniti sin Smerdljakov, starac Zosima) Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim bi novcem usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizavetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od evanđelja i Sonje. Rodion Raskoljnikov - on je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine, njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost Sonja Marmeladova Ona je prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje. PREDREALIZAM (PROTOREALIZAM ILI ŠENOINO DOBA)– 1860. – 1881. I REALIZAM – 19. st. U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI PREDREALIZAM – DOBA AUGUSTA ŠENOE DOPRINOS AUGUSTA ŠENOE · utemeljio modernu hrvatsku umjetničku prozu i kazališnu kritiku · stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku – književno teorijeski članak Naša književnost – tendenciozni roman · popularnošću svojih djela utjecao je na prihvaćanje štokavice STVARALAŠTVO AUGUSTA ŠENOE · podvojenost između romantičarskog i realističkog stila · povijesni romani: Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva (romantičarski stil – spletke, otmice, prerušavanja, crno – bijeli likovi) · socijalni romani – Mladi gospodin, Vladimir, Prosjak Luka, Prijan Lovro (pripovijetka) ČASOPISI · Pozor (Obzor) · Vijenac · Književnik DJELA Poezija - zbirka pjesma Zimzelen - Povjstice (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Prokleta klijet, Kugina kuća, Postolar i vrag) Proza – pripovjetke: Prijan Lovro, Barun Ivica, Karanfil - povijesni romani: Zlatarovo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes , Kletva (nedovršena) - socijalni romani: Vladimir, Prosjak Luka, Branka Drama – Ljubica AUGUST ŠENOA – PRIJAN LOVRO U pripovijesti prijan Lovro Šenoa opisao je tragičan udes mladog učitelja, njegovog prijatelja Lovre. Lovro je sin iz slabo imućne slovenske obitelji. Roditelji su željeli da im se bar jedno dijete digne na imućan položaj, a pošto je Lovro bio od malih nogu jako inteligentan i željan znanja roditelj su odlučili da on bude svećenik. Lovro je počeo učiti za svećenika, ali on se zaljubio i shvatio da kao svećenik neće moći nikad imati voljenu osobu pokraj sebe i on je odustao od svećeničkih studija. Taj je događaj jako povrijedio njegovu obitelj, jer je njegova majka samo željela da ga vidi u odori svećenika. Kad je odlučio odustati od svećeničkog reda pozvao ga je predsjednik ksebi da uči njegova sina i Lovro pristane.Neko je vrijeme on tako učio njegova sina, ali njemu je bilo neugodno da je on na teret tuđoj obitelji i on je odlučioda okuša sreću tako da se upiše u orijentalnu akademiju. Grof mu je pomagao da dospije u orijentalnu akademiju putem veza, ali nije bilo uspjeha jer je bilo jako puno kandidata i Lovro nije uspio. Nakon toga Lovro odluči pisati molbu u ministarstvo da postane učitelj, ali i tu je bio razočaran jer ga nisu ga primili. Kada je njegov otac pročitao to pismo on je odlučio da će Lovri pomoći i da će mu dati sav novac samo da ostvari svoje želje i da otiđe u Beč. Neko vrijeme otac mu je slao novac ali je nakon toga zapao u velike dugove i nije mogao potpomagati Lovri, i jedan od đaka mu je savjetovao da ide u Hrvatsku raditi kao učitelj a Lovro to prihvat. Nakon završenog trećeg tečaja sveučilišta Lovro odluči otići u Zlatni Prag. Lovro je u Pragu upoznao djevojku po imenu Minka, kroz razgovor je doznao da je ona bogata a to je upravo njemu trebalo, bogata djevojka koja će izbaviti njegove roditelje iz dugova. I on je imao na umu da se oženi tom djevojkom sve dok mu Šenoa nije otvorio oči i rekao da je to stara usidjelica koja neće donijeti miraz udajom jer njen otac ima još šestero djecena koje treba podijeliti svoje bogatstvo. Poslije tog saznanja Lovro jeodustao od nje. Nakon završenih svih ispita Lovro je čekao samo da mu dodjele mjesto u jednoj od hrvatskih gimnazija. I dok su jednog dana Lovro i Šenoa bili u jednoj kavani priđe im jedan debeli čovjek kojega su trebali podučiti, on je savjetovao Lovri nakon što je čuo njegovu priču da tražibogatu djevojku da se oženi, i on mu savjetova neka ide u Split jer on pozna jednu mladu djevojku koja živi sa stricem a bogata je. I tako Lovro otiđe u Split i tamo upzna tu djevojku po imenu Anđelika u koju se on i zaljubio, a nije bio samo novac u interesu. Anđelika se zaljubila u njega i odlučili su tu vezu okruniti brakom. U međuvremenu njen je stric doznao da je Lovro potekao iz siromašne obitelji i zabranio Anđeliki vjenčanje s Lovrom. Kad je Lovro to doznao on se ubio u stanu u kojem je živio tako da si je britvom prerezao grkljan. AUGUST ŠENOA – ZLATAROVO ZLATO Mjesto radnje: Zagreb Vrijeme radnje: druga polovica 16. st.; od 1574. do 1582. godine Radnja se odvija u 16 st. u Zagrebu. Plemić Pavao Gregorijanec spašava Doru Krupićevu prilikom jedne gužve u gradu. Odmah se  u nju zaljubio. Prilikom iste nevolje u gradu smili mu se nijemi prosijak Jerko i zamoli svoje sluge da ga odnesu na njegove dvore da se izliječi. Dora je slovila kao lijepa, vrijedna, skrušena i vjerna bogu i domu, iako je rano ostala bez majke pa ju je uz oca odgajala kuma Magda. Brijač Grga Čokolin koji nije uspio isprositi Doru za ženu zakleo se da će Krupićevoj obitelji nanijeti sva zla pa ju je pokušao u gradu oklevetati. Otac ju zbog toga šalje izvan grada, ali putem ju presreću plaćenici Stjepka Gregorijanca s namjerom da ju otmu i osramote, ne bi li tako onemogućili da se Pavao njome vjenča. Kao što je brijač Grga bio doušnik Stjepku, tako se prosjak Jerko zajedno sa plemićem Pavlom urotio protiv Grge i oca Gregorijanca. Dodatnu nevolju čini barunica Klara koja je rano ostala samoborska udovica i smrtno se zaljubila u lijepog Pavla. Jerko je objasnio Pavlu da on nije nijem i da imaju zajedničkog oca, da mu je majka bila služavka na očevom dvoru, da ju je Stjepko napastovao i protjerao ju je sa dvora kada je vidio da je trudna. Ona je umrla je u teškoj bjedi, a on joj se zakleo da će cijeli život šutjeti kako nitko ne bi saznao ništa o njemu. Do sada mu je pomagao rođak fratar u samostanu. Kad su nastale svađe između vlastele i građana, u vrijeme kad je Petar bio na ratištu protiv turaka, Klara je unajmila jednog zlobnika koji se pojavio u Dorinoj kući za vrijeme dok je bila sama. Predstavio se kao čovjek koji traži zaštitu. Smilio se Dori, donijela mu je vode i zlobnik joj je podmetnuo otrov. Kratko nakon što je probala tu vodu preminula je. Tada je došao nesretni Pavao koji nije ništa mogao napraviti protiv toga. Idućeg dana Dora je bila sahranjena. Za vrijeme dok je ležala na odru u crkvi Pavao je obećao Klari najljuće nevolje za sve što je učinila. Otišao je na ratište sa turcima. Vratio se tek na samrti oca Stjepka kojeg ispovijeda svećenik Jerko. Otac se na samrti ispovijeda svećeniku i kaje se za vanbračnog sina, a svećenik otkriva da je on taj sin. Iza obitelji Gregorijanec u kojoj su bila tri sina nije ostao niti jedan nasljednik. Pavao se nije ženio i poginuo je na ratištu. Niko je imao samo jednu kćerku, a Jerko je bio svećenik. REALIZAM · kritički osvrt na društvenu stvarnost · supostojanje različitih stilskih obilježja: romantizam, realizam, naturalizam, modernizam · romani i pripovjetke sa socijalnom tematikom · školovanje nadarene seoske djece u gradu i njihova tragična sudbina · suprotnost selo – grad · slom tradicionalnih moralnih vrijednosti uzrokovan pojavom novih društvenih odnosa · propadanje plemstva · nacionalno pitanje (domaće stanovništvo – stranci) EPIKA ROMAN DRUŠTVENI Eugen Kumičić: Olga i Lina Ksaver Šandor Gjalski: U noći Ante Kovačić: U registraturi Vjenceslav Novak: Posljedni Stipančići POVIJESNI Eugen Kumičić: Urota zrinsko – frankopanska Ksaver Šandor Gjalski: Osvit NOVELE I PRIPOVJETKE Ksaver Šandor Gjalski: Pod starim krovovima Josip Kozarac: Tena Vjenceslav Novak: Nezasitnost i bijeda, U glib, Iz velegradskog podzemlja LIRIKA Silvije Strahomir Kranjčević: Bugarkinje, Izabrane pjesme, Trzaji EUGEN KUMIČIĆ u programatskome članku O romanu koji je nazvan i naturalističkim manifestom, ističe da «temelj romana mora biti shvaćanje istine… Roman koji se zasniva na imaginaciji ne valja(…)». No spor u borbi za realizam ili protiv njega, tj. protiv naturalizma sveo se na idejno-društveno shvaćanje funkcije književnosti, a zapravo malo se govorilo o tome kako bi suvremeni pisac trebao pisati. SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ - jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika. Bio je i kritičar i urednik časopisa Nada. Počeo je kao domoljubni pjesnik, pisao i socijalno-satiričnu poeziju. Pjevao je o bijedi malih ljudi (Radniku), hrvatskim iseljenicima (Iseljenik), o beskičmenjacima (Gospodskom Kastoru). U misaonim pjesmama (Mojsije, Zadnji Adam) traži smisao života, razmišlja o slobodi, ropstvu, vjeri u ideale, o čovjekovu položaju u svijetu, a u pjesmama s biblijskim motivima nadahnjuje se i likom Isusa Krista (Eli! Eli! Lama azavtani?!). On je i pjesnik intimnoga nadahnuća te pjesnik krajolika, ali i samo naizgled idilične prirode u kojoj veliki proždiru male (Iza spuštenijeh trepavica). Njegov je jezik bogat, metaforičan i simboličan, slike sugestivne i snažne. Stvorio je nov pjesnički govori uzdigao hrvatsku liriku na europsku razinu. KSAVER ŠANDOR GJALSKI - pripovjedač, romanopisac, kritičar, feljtonist, političar. Tri su tematska kruga u njegovoj prozi: a) zagorsko-plemenitaški motivi, opisi zagorskih kurija i njihovih osobitih stanovnika (to sunjegove najbolje stranice, u stilu turgenjevskog poetskog realizma; nostalgični je pjesnik i slikar Hrvatskoga zagorja) – zbirke Pod starim krovovima i Iz varmeđinskih dana; b) novele i romani o aktualnim društvenim, političkim i kulturnim problemima: U noći i Tri pripovijesti bez naslova; c) povijesni romani:Osvit i Za materinsku riječ; d) prvi pokušaji psihološkog romana i analize suvremenog intelektualca: Janko Borislavići Radmilović; e) niz pripovijedaka s mističnim, okultnim temama: Tajanstvene priče.Pod starim krovovima je novelistička zbirka iz 1886. Opisuje svijet zagorskih plemenitaša, njihove običaje, stavove, život, uspomene, nostalgiju zastarim i otpor novomu, prekrasnu zagorsku prirodu. Smjenjuju se pripovjedači, najčešće u prvom licu. Dva su glavna lika u zbirci: Illustrissimus Battorych i Cintek. U noći je društveni roman iz 1887. koji opisuje početak Khuenova doba, stranačke sukobe. Glavni likovi su narodnjak Živko Narančići pravaš Krešimir Kačić. ANTE KOVAČIĆ – U REGISTRATURI ANTE KOVAČIĆ je pripovjedač, feljtonist, polemičar, pjesnik, vatreni pravaš. Rođen u Oplazniku iznad Sutle, kao nadareni mladićsa sela završava studij prava u Zagrebu. U borbi sa životnim problemima doživljava slom i pomračena uma umire u Stenjevcu kod Zagreba. Objavio je romane Baruničina ljubav, Fiškal, U registraturi, te Sabrane pripovijesti, Izabrane pjesme.Piše satirične pjesme: Kameleon, Trbuhu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu, Dvoličniku. Premda tendenciozni, vrlo su uspjeli feljtoni Iz Bombaja i travestija Smrt babe Čengićkinje. U registraturije roman koji je izlazio u Vijencu. To je poluautobiografski roman pisan u prvome licu. Ima tri dijela, a tematski opisuje životni put i tragičnu sudbinu Ivice Kičmanovića, darovitog i bistrog seljačkog djeteta i mladića koji u dodiru s gradskim životom doživljava slom iluzija. Nakon toga kao službenik u registraturi završava život u njezinu plamenu doživjevši tjelesni i duševni slom. Simbol je rađanja moderne hrvatske inteligencije u 19. st. Ostali: Jožica Zgubidan, Kanonik, Laura, Mecena, Kumordinar Žorž, Miha, Ferkonja, Justa, Anica Roman U registraturi nije samo izraz socijalnih prilika u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, nego i slika društvenih i gospodarstvenih promjena u njoj (raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, agrarna kriza 1873. g. itd.), slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u feudalnim i kapitalističkim društvenim odnosima (odnosima prvobitne akumulacije kapitala). Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena" seljaka je kumordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu – Ivice Kičmanovića). U ovom djelu Ante Kovačić je predočio moral i psihologiju hrvatskog sela i grada, odnosno mnoge pojave u njima kao npr. odnos roditelja i djece, međusobne odnose seljaka - prijateljstvo, razmirice, svađe (npr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji), ljubav i ljubavne odnose na selu (npr. između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge), ljubav i ljubavne odnose u gradu (npr. između Ivice i Laure, Laure i Mecene, Laure i Ferkonje), bračne i obiteljske odnose (npr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke), svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd. Kovačić je s više simpatije i ljubavi prikazao selo (seljaka, seoske običaje, seoski patrijarhalni život i moral) nego grad. Ipak, selo nije idealizirao. Vidio je i selo i seljaka, i kao izraz primitivizma, praznovjerja i neprosvjećenosti. Grad se po načinu življenja imorala razlikuje od sela. To je sredina u kojoj se seljak ne snalazi, čudno i nespretno se ponaša (napominjemo takve dvije situacije: prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici grada i druga – Zgubidan pred ogledalom u kavani). Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića, koja nije oslikana samo u liku Ivice Kičmanovića (u njegovu djetinstvu i školovanju), nego i u sudbinama i uduhovnom životu drugih likova (npr. u liku Laure). Inače, cjelokupni književni opus Ante Kovačića protkan je autobiografskim elementima (spomenimo samo lik Podgorskog u romanu Fiškal). Na pojavu Kovačićeva romana na stranicama "Vijenca" u toku 1888. godine čitalačka je publika različito reagirala. Jedni su u njemu otkrili novo zanimljivo literarno ostvarenje, a drugi nemoralno štivo "koje truje hrvatska srca", djelo u kojemu se prikazuje svijet "bez morala, bez vjere, bez čuvstva", koje "Vijenac" ne bi smio dalje objavljivati. VJENCESLAV NOVAK – POSLJEDNJI STIPANČIĆI VJENCESLAV NOVAK je romanopisac, pripovjedač, kritičar, pjesnik, dramatičar, feljtonist i muzikolog. Kao najplodnijeg pisca hrvatskog realizma zvali su ga hrvatskim Balzacom. U prozi je opisivao sve slojeve hrvatskoga društva, najčešće s tragične strane s mnogo sućuti za stradanja i patnje. Opisivao je dvije sredine: senjsku i zagrebačku. Pripovijesti: Maca, Klara, Pod Nehajem, Podgorka,Majstor Adam, Dvije pripovijesti, Nezasitnost i bijeda, Iz velegradskog podzemlja, U glib. Romani: Pavao Šegota, Nikola Baretić, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Tito Dorčić, Zapreke. Posljednji Stipančići roman je u kojem prikazuje propadanje ugledne senjske patricijske obitelji Stipančić sredinom 19. st. Članovi su autoritarni otac Ante, požrtvovna majka Valpurga te njihova djeca rastrošni i nemoralni sin Juraj i nesretna i dobra kći Lucija.  tema: propast senjske patricijske obitelji Stipančić problematika:    općeljudske teme (problem odgoja, roditeljska ljubav, osobna sreća, odnos pojedinca i društva) prodor ilirskih ideja u Senj odnarođivanje stanovništva propadanje patricija lihvarenje Likovi: Ante Stipančić – lik strogog patrijarhalnog oca koji sve ulaže u sina, a kćerku potpuno zanemaruje -  propada i u političkim nastojanjima -  umire slomljen materijalnim i poslovnim neuspjesima i moralnim padom svojega sina Lucija Stipančić – ne može ostvariti i dokazati sebe u strogoj patrijarhalnoj okolini, umire shrvana sušicom i bolom zbog neostvarene ljubavi s bratovim prijateljem Alfredom čija ju pisma (koja ne piše on, nego, na Valpurgin nagovor, Martin Tintor) drže na životu. Valpurga Stipančić -  prihvaća svoju podređenu ulogu iako shvaća da postupci njezina muža nisu ispravni -  umire sama, kao prosjakinja Juraj Stipančić - razmaženi sin, ne ostvaruje očeva očekivanja, na očeva ulaganja i ljubav odgovara ravnodušnošću -  napušta obitelj, mijenja ime u mađarsko (odnarođenje) JOSIP KOZARAC – TENA JOSIP KOZARAC - novelist je i romanopisac. Podrijetlom je iz siromašne slavonske obitelji. Pripovijetke: Tena, Oprava, Tri ljubavi, Slavonska šuma; romani: Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom. Tena je pripovijetka iz 1894. Kroz sudbinu seoskeljepotice Tene Kozarac prikazuje svoju Slavoniju koju iskorištavaju i uništavaju stranci. PROBLEMATIKA U DJELU: 1. DRUŠTVENO-EKONOMSKI PROBLEM: Propadanje zadruga, nesnalaženje slavonskog seljaka u novonastalim okolnostima (dotad je seljak bio specijaliziran za samo jednu gospodarsku granu, a sad se mora brinuti o cijelom imanju), visoki porezi, stranci koji uništavaju hrvatska prirodna bogatstva. Tu su i subjektni čimbenici – lijenost, alkoholizam, nemar – koji onemogućavaju pojedinca da se barem pokuša snaći u novonastalim okolnostima. 2. MORALNI PROBLEM: Kozarac opisuje moralno propadanje prelijepe seoske djevojke koja troši svoju ljepotu i mladost u koristoljubljem potaknutim vezama s različitim muškarcima, bili oni oženjeni ili ne. Kazna su bile kozice koje su joj uništile tjelesnu ljepotu, ali je njezin grijeh iskupljen ljubavlju i radom, jedinim vrijednostima kojima, po Kozarčevu mišljenju, čovjek može osmisliti svoj život. Tena je na kraju ipak sretna, obasjana duhovnom ljepotom i vizijom svoje budućnosti koja će se temeljiti na ljubavi (prema Jaroslavu Beraneku) i radu. Tena je sa šesnaest godina bila  vrlo vitka i mršava, a mati joj je bila boležljiva i nadala se da će svoju kći udati pa da može u miru umrijeti. Tenin otac je bio veliki neradnik i jedino je bio svinjar dok se zadruga nije raspala. Čim je Tena navršila 18 godina, majka ju udala za Jozu Matijevića. Mati ubrzo umre, a lijepa Tena koja se u međuvremenu proljepšala napusti Jozu radi vodnika Jaroslava koji uskoro odlazi u boj pa se tužna okrene Leonu, zastupniku jedne pariške tvrtke. Isprva ga je izbjegavala, ali se kasnije zaljubila u sjaj i bogatstvo njegova doma. Sviđao joj se i Đorđe pa kad se Leon morao vratiti u Podravinu uzme za ljubavnika njega pošto je nije imao tko uzdržavati, a Jozu uzme da je brani. Maruška je bila bijesna jer je njezin Đorđe odlazio Teni pa joj pokloni haljinu koju je nosila žena koja je imala kozice. To je Tenu poružnilo. Jozo se okrenuo Ivki, a Đorđe svojoj Maruški i sinu kojeg mu je Maruška rodila, a kojem on nije bio otac. Jaroslav se vratio iz rata (bez ruke) i kupio kuću i zemljište što je Tenin otac zapio i zadužio, oženio se Tenom i podigli novu kuću. Tako Jaroslav pobija Teninu tezu da ona ne pripada samo jednom muškom, već svima. MODERNIZAM – 2. pol. 19. st. – poč. 20. st. · suprotstavljanje realizmu i naturalizmu · l'art pour l'art – umjetnost radi umjetnosti · težnja za pronalaženjem novih stvaralačkih postupaka i esteticizam · esteticizam: stajalište da umjetnost treba imati isključivo estetsku ulogu · parnasovstvo i simbolizam · suprostavljanje aristotelovoj teoriji oponašanja · DUH RAZDOBLJA: BANKROT ZNANOSTI · pitanje o smislu života – znanost ne može dati odgovor –najvažnije · Arthur Schopenhauer – pesimizam, iracionalizam – duhovna kriza · Friedrich Nietzsche – pesimizam, život ima smisla kao estetska pojava · Henri Bergson – život i čovjeka ne može se spoznati znanstvenim pristupom – intuicija · secesija – Autrija, Beč; dekorativnost, stiliziranost forme – Herman Bahr, Hugo von Hofmannsthal · impresionizam PJESNIČKI PRAVCI LARPURLATIZAM estetska teorija – jedina svrha umjetnosti je stvaranje ljepote umjetnost mora biti sama sebi svrhom kult ljepote i kult savršene forme Theophile Gautier (Gospođica Maupin) PARNASOVCI modernistički pjesnički pravac – razvio se iz larpurlatizma umjetnost – samo estetska funkcija impersonalnost – nema lirskoj subjekta koji iznosi svoje osjećaje – dojam hladnoće objektivnost – iznose se razmišljanja i opažanja deskriptivnost – detaljno opisivanje, preciznost kult savršene forme teme – pjesažne, mitološke, povijesne, objektivna analiza osjećaja približavanje slikarstvu Leconte de Lisle Sully Prudhomme Jose Maria de Heredia SIMBOLISTI glavni pravac pjesničkog modernizma simbol, sinestezija prodiranje do pojavnosti, tajne života ruganje malograđanskom ukusu nova tematika, sugestivnost i simboličnost dekadencija, cinizam kult ljepote, savršenost forme približavanje glazbi preteča: Charles Baudelaire FRANCUSKI Stephane Mallarme, Paul Verlaine, Arthur Rimbaud, Jean Moreas, Paul Valery RUSKI Valerij Jakovljevič Brjusov, Alkesandar Aleksandrovič Blok, Andrej Beli DEKADENTISTI pesimizam, beznađe, tjeskoba nezadovoljstvo vremenom u kojem žive otuđenje m odernog čovjeka ponekad – podskupina simbolista Jules Laforgue DRAMA DRAMA NATURALISTIČKA /SIMBOLISTIČKA SIMBOLISTIČKA LIRSKA PREDSTAVNICI Henrik Ibsen August Strindberg Maurice Maeterlinck Paul Claudel Anton Pavlovič Čehov LECONTE DE LISLE – pejsažist i animalist. U zbirci Barbarske poeme (Slonovi) opjevao egzotične pejsaže i divlje životinje. Predstavnik parnsovaca. Napisao je i zbirku pjesama Antičke pjesme . PAUL VERLAINE - francuski je pjesnik i jedan od pokretača simbolizma. Glavne stilske oznake: nedorečenost misli, sugestivnost izraza, muzika stiha. Zbirke: Romance bez riječi, Razboritost, Nekoći sad. Njegovu pjesmu Art poetique mladi su simbolisti prihvatili kao svoj manifest. Pjesme: Jesenja pjesma, Sentimentalni razgovor, Zaboravljeni napjevi, Jecaj ARTHUR RIMBAUD - francuski je pjesnik, preteča simbolizma i nadrealizma. Objavio je i pjesničku autobiografiju Sezona u paklu, zbirku poetskih fragmenata u prozi i slobodnom stihu Iluminacije. U poeziji traga za novim svjetovima, negirajući vrijednost razuma. Svoja osjetila svjesno dovodi u stanje rastrojenosti i dopire do dubina podsvijesti. Pronalazi nove mogućnosti jezika i izraza (boju samoglasnika!). Pjesme: Samoglasnici, Alkemija slova, Marina, Pijani brod STEPHANE MALLARME -francuski je pjesnik i književni teoretičar, jedan od najistaknutijih simbolista. U početku, pod utjecajem Parnasa, Baudelairea i Poea, nastoji ostvariti čistu poeziju koja bi doprla do čiste ideje – spoznati bit stvari . Riječima, simbolima i glazbenim efektima dočarava neizrecivo. Alkemijom riječi sugerira apsolutnu ideju u kojoj sadržaj i zvuk imaju istu vrijednost. Snažno je utjecao na simboliste i na hermetičnu poeziju (zatovrena – čitatelj ju često nemože dešifrirati) Najbolje djelo: poema Faunovo poslijepodne; najavangardnije: Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj. Pjesme: Azur, Lahor s mora CHARLES BAIDELAIRE - francuski je pjesnik i kritičar, simbolist i dekadent, prokleti pjesnik. Proslavio se zbirkom Cvjetovi zla. Cijeloga života teži za ljepotom, čistoćom i idealom, a susreće se s bijedom, nagonima i smrću, razapet između cvjetova i zla. U poeziju unosi ne samo nove motive(osjetilni užici, scene s pariških ulica, brutalni prizori bijede i morbidne slike smrti i raspadanja) nego i nov pjesnički izraz u kojem se slijevaju boje, mirisi i zvuci(sinestezija). Njegova jedina za života izdana zbirka bila je uzrokom što je pjesnik osuđen za nemoral, ali je i najznačajniji pjesnički događaj 19. st. Napisao je Male pjesme u prozi (Spleen Pariza) i stvorio i uporabio riječ modernist. Cvjetovi zla, zbirka je od oko 200 pjesama, uglavnom soneta (70). Podijeljena je na šest ciklusa: Spleen i Ideal – uzleti i padovi duha; ljepota, ljubav, slom ideala, pad u spleen - jad Pariške slike – pokušaj bijega od samog sebe; mračni velegradski prizori Vino – pokušaj bijega, traženje utočišta u alkoholu Cvjetovi zla – bijeg u dekadentnom prepuštanju zlu i razvratu Pobuna – ironična pobuna protiv Boga i pjesnikov sotonizam Smrt - jedina moguća smirenja i razreješenja tajne postojanja Tematski je vezan uz metafizičko pitanje dvojnosti ljudske prirode (dobro i zlo, Bog i Sotona, ljubav i grijeh, ljepota i ružnoća itd.) te uz pokušaj da izbjegne splinu(engl. spleen:tuga, jad, dosada, sumornost) i dosegne ideal. Antologijske pjesme: Opajajte se, Albatros, Suglasja, Stranac, Jesenska pjesma, Radosni mrtvac HENRIK IBSEN – NORA (LUTKINA KUĆA) HENRIK IBSEN - najveći je norveški dramatičar. Velik dio života proveo je u inozemstvu (skoro trideset godina) gdje je napisao svoja najbolja djela. Prva faza je izrazito romantična: drame u stihovima, teme iz nacionalne povijesti, jake ličnosti s povijesnom misijom. U prijelaznoj fazi reagira na norveške prilike i približava se tzv. drami ideja (Brand, Peer Gynt). U drugoj fazi koja predstavlja vrhunac europskog realističkog teatra prelazi na prozni izraz i suvremenu tematiku. Oštro kritizira malograđanštinu i lažni moral, junaci se suprotstavljaju društvenim konvencijama, a osobito se zanima za probleme braka i društveni položaj žene: Stupovi društva, Lutkina kuća ili Nora, Sablasti, Neprijatelj naroda i dr. U trećoj fazi, u posljednjim dramama, ponire u psihu svojih junaka, unosi lirska raspoloženja i sve se više približava simbolizmu: Divlja patka, Rosmersholm, Žena s mora, Hedda Gabler, Graditelj Solness i dr. Nora (Lutkina kuća) je drama koja predstavlja prekretnicu u razvoju europske realističke dramaturgije. Radnja sva tri čina odvija se u istoj sobi u kojoj pratimo rastući sukob mlade žene i majke Nore i njezina muža Torvalda Helmera. Iz voljene obiteljske lutkice Nora prerasta u misleću samostalnu osobu koja na kraju napušta obitelj da bi našla sebe i izgradila se kao ljudsko biće. Djelo nosi feminističku ideju, ali finim psihologiziranjem nadrasta okvire društveno angažirane drame. Drama s tezom – pisac dramom potiče gledatelje na razmišljanje o društvenom problemu. Promiče se feminizam i zalaže se za pravo žene da upravlja vlastitim životom Komorna drama – reducira broj likova, sukob, dramsko vrijeme, prostor i sva drmaska izražajna sredstva – prebacuje pozornost na psihologiju likova Moderna građanska tragedija – uzima temu iz suvremenog žiovta i prikazuje obične ljude. Ne mora završiti smrću no likovi ne uspiju razriješiti sukob. Zamjenjivanje vanjskih sukoba unutarnjim. Obilježja modernističke dramske tehnike - težište na analizi lika, ne društva, unutarnji sukobi, moderne teme (potraga za vlastitim identitetom, nemogućnost komunikacije) i simboličkih motiva. Uvode se retrospekcije. IBSEN: NORA ČEHOV: TRI SESTRE DRAMSKA RADNJA čvrsta, zanimljiva dezintegracija dramske radnje DRAMSKA NAPETOST važna, analitička tehnika izostaje, dramsko se miješa s lirskim DRAMSKI SUKOB vanjski: Nora –Helmer unutarnji: unutar Nore unutarnji sukobi (Maša, Olga,Irena) LIKOVI reduciran broj likova velik broj likova DIJALOG I MONOLOG dijalog dijalozima ne dolazi do sukoba dijalog se raspada na monolog stanke i šutnje TRI JEDINSTVA neznatno odstupanje traje 4 godine (radnja nije jedinstvena) STRUKTURA činovi i prizori činovi TEME I MOTIVI traženje vlastitog identiteta, samoostvarivanje, nemogućnost komunikacije traženje vlastittog identiteta, otuđenje, nemogućnost komunikacije, besmisao života SIMBOLIKA Lutkina kuća, Norin ples, božićno iščekivanje broj 3, Moskva (lajtmotiv), požar, godišnja doba HRVATSKA MODERNA – 1892. – 1916. · 1892. – novela A. G. Matoša – Moć savjesti ; progon hrv. studenata zbog spaljivanje mađarske zastav · 1916. – prevladavaju djela s ekpresionističkim obilježjima; početak Prvog svjetskog rata · sukob starih i mladih – stari: zastupnici tradicionalne uloge književnosti - mladi: novi književni putovi · REZULTAT: osnivanje Društva hrvatskih književnika – Ivan Trnski · STILSKI PLURALIZAM: uz tradicionalne stilove (realizam, naturalizam) javljaju se modernistički stilovi – impresionizam, simbolizam MODERNISTIČKE SKUPINE PRAŠKA SKUPINA BEČKA SKUPINA ČASOPIS Hrvatska misao Mladost PROGRAM književnost ima i društvenu ulogu (socijalni realizam) autonomija umjetnosti (utjecaj Bečke secesije) KNJIŽEVNI KRITIČARI Milan Šarić: Naša književnost (Programatski članak) Milivoj Dežman Ivanov PRVA FAZA DRUGA FAZA · mladi ustaju protiv tradicije · suprotstavljanje tradicionalističkom shvaćanju uloge književnost · časopisi, programski tekstovi, književna kritika · dominira stvaralaštvo realističkih autora · javljaju se obilježja modernizma (psihološka karakterizacija, lirski elementi u propovjedanju) · stilski pluralizam · Antun Gustav Matoš · časopis Suvremenik · estetska uloga HRVATSKA MODERNA POEZIJA IMPRESIONISTIČKA - zaustavljanje trenutnog osobnog dojma - tema: pejsaž – slika pjesnikove duše - slikovitost, formalna savršenost (sonet), muzikalnost A. G. Matoš: Utjeha kose, Srodnost Vladimir Vidrić: Dva levita, Dva pejsaža, Mrtvac, Adieu DIJALEKTNA - poezija na narječju - A. G. Matoš – Hrastovački nokturno – kajkavština – kamen temeljac Fran Galović: Childe Harold, Z mojih bregov Dragutin Domjanić: Otmjena dosada, Bele rože Vladimir Nazor: Zvonimirova lađa, Seh duš dan HRVATSKA MLADA LIRIKA (1914. ) - 12 pjesnika mlađe generacije - lirski pejsaž, kult forme - sinteza hrv. moderne, ali i njezin kraj Ljubo Weisner – sastavio Fran Galović, Ivo Andrić, Tin Ujević PROZA - subjektivizam, psihologija junaka – društveno, duhovno, intelektualno biće - dezintegracija realističke proze: defabulativnost, psihologizacija, psihološko stanje predstavljeno slikom pjesaža - likovi intelektualca (Leskovar) Hrv. zagroje – Matoš; Dalm. zagora – Šimunović; Slavonija – I. Kozarac Janko Leskovar: Misao na vječnost A. G. Matoš: Cvijet sa raskršća, Camao, Kip domovine leta 188* Dinko Šimunović: Muljika Milutin Cihlar Nehajev: Bijeg Ivan Kozarac: Đuka Begović DRAMA - dezintegracija tradicionalnih vrsta - pluralizam stilova - Ekvinocij – Vojnović - naturalističke (Nehajev: Prijelom, Begović: Stana Biučića) i simbolističke (Milan Ogrizović: Hasanaginica, Janko Polić Kamov: Samostanske dame Ivo Vojnović: Dubrovačka trilogija Milan Begović: Bez trećeg, Pustolov pred vratima Janko Leskovar je pripovjedač, po zanimanju učitelj i školski nadzornik. Njegova novela Misao na vječnost važan je datum u hrvatskoj književnosti – početak moderne. On je prvi modernist, pisac psihološke proze. Svi njegovi likovi imaju tragične sudbine, propadaju zbog svoje introvertiranosti i pasivnosti. Takav je i seoski učitelj Đuro Martić, glavni lik novele Misao na vječnost, slab i zamišljen, drugačiji od zdravih seljaka, mučen teretom krivnje zbog smrti djevojke koju je napustio. Nagriza ga misao na vječnost (pitanje grijeha i osvete) i na kraju poludi. Romani i novele: Propali dvori, Sjene ljubavi, Kraljica zemlje, Poslije nesreće. tip leskovarca (moderni intelektualac): zaokupljen vlastitom psihom, put do sreće zapriječen ili vanjskim zbivanjem ili njegovom pasivnom, inertnom prirodom zbog koje završava tragično Antun Gustav Matoš je istaknuti hrvatski pjesnik, pripovjedač, kritičar i esejist, putopisac. Simbol je hrvatske moderne, ključna i najvažnija književna pojava. Tvorac je novih tema, novoga stila, novih ideja. Žanrove doživljava sinestetički, kao kritičar je impresionist, a pejsaž izdvaja kao samostalnu temu. Matoš piše ljubavne, pejsažne i domoljubne pjesme, epigrame i poeme. Uzor mu je Baudelaire. Stvara nov izraz: strog oblik, konkretno sonet, muzikalnost stiha, sinestezija, profinjen ritam. Motivi ljubavi i smrti , rodoljubna i satirična poezija stalni su izraz Matoševih intimnih preokupacija. Glavni simbol njegove umjetnosti je cvijet. Označava neizrecivo, nedohvatno i lijepo. Matoš je uz Kranjčevića prvi naš pjesnik koji je skladno povezao naglašeni nacionalni osjećaj s kozmopolitskim, ljudskim i osobnim. Pjesme: Utjeha kose, Gnijezdo bez sokola, Notturno, Jesenje veče, Srodnost Proza:U zbirkama novela Iverje, Novo iverje, Umorne pričeobrađuje nacionalne teme (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjaloi dr.), kozmopolitske teme s neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Jedan je od najboljih hrvatskih putopisaca (Oko Lobora), služi se impresionističko-asocijativnom metodom. Krajolik poistovjećuje s unutarnjim pejsažem, s duševnim stanjem, karakterom, naravi. Tvorac je hrvatske impresionističke istilističke kritike. Vladimir Vidrić - lirski je pjesnik i uz Matoša najveće pjesničko ime hrvatske moderne. Objavio je samo jednu zbirku s trideset pjesama –Pjesme, (od ukupno četrdesetak napisanih). Prva pjesma u zbirci je "Oblak" (njegov credo). Stvorio je samosvojan svijet u širokom rasponu motiva: intimne pjesme, pjesme sa staroklasičnim motivima, socijalne, refleksivne, pejsažne. Jednostavnim jezikom slika boje u krajoliku, pjesnik je kolorističkoga sklada i palete koja je i odsjaj njegove duše. Pjesme: Pomona, Pejzaž I., Pejzaž II., Dva levita, Gonzaga, Adieu. Fran Galović pjesnik je, prozaist, dramski pisac. Pisao je štokavsku poeziju, ali se proslavio kajkavskim stihovima u nedovršenom ciklusu Z mojih bregov. Komponiran je kao 4 godišnja doba, opisuje rodnu Podravinu, a ton je elegičan, pun zlih slutnja smrti. Pjesme: Crn-bel, Childe Harold, Jesenski vetar. Proza: Začarano ogledalo, Ispovijed. Drame: Tamara, Grijeh, Mors regni, Pred smrt, Matii dr. Ivo Vojnović pripovjedač je i dramski pisac. Drame: Psyhe, Ekvinocij, Dubrovačka trilogija, Gospođa sa suncokretom, Maškerate ispod kuplja. Vrhunac njegova stvaralaštva predstavlja drama Dubrovačka trilogija u kojoj sentimentalo-lirski slika dramatično 19. stoljeće kad dubrovačko plemstvo neumitno i nepovratno nestaje. Dinko Šimunović pripovjedačje i romanopisac podrijetlom iz Dalmatinske zagore gdje je i učiteljevao niz godina. Osnovne teme su mu ljubav i smrt. Njegovi su junaci introvertirani i pasivni, slični Leskovarovima, u bešćutnoj prirodi i društvenoj sredini osjećaju samo tugu, tjeskobu i traumatičan doživljaj života: Salko iz Alkara, Rudica, Boja Muljika. Pripovijetke: Mrkodol, Alkar, Duga, Muljika, Rudica. Romani: Tuđinac, Đerdan, Porodica Vinčić: Ostalo: S Krke i Cetine, Mladi dani, Mladost. Dragutin Domjanić bio je pjesnik i predsjednik Matice hrvatsk. Počeo je kao štokavski pjesnik, ali je najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova. Zbirke: Kipci i popevke, V suncu i senci, Po dragome kraju. Umoran od života, pesimist koji teži za vječnom ljepotom, osjeća prijezir prema banalnostima i bježi u fantastičan svijet baroknih dvoraca i porculanskih figurica. Pjesme: Otmjena dosada, Kaj, Bele rože… Vladimir Nazor pjesnik je, pripovjedač, romanopisac, feljtonist, esejist, putopisac. Nije pripadao ni jednoj književnoj skupini.Bio je prvi predsjednik hrvatske vlade – ZAVNOH-a. Poezija: Slavenske legende, Pjesma naroda hrvatskoga, Živana, Knjiga o kraljevima hrvatskijem, Lirika, Nove pjesme, Hrvatski kraljevi (u zbirci su pjesme: Zvonimirova lađa, Dolazak, Galiotova pesan, Kraljevo oranje, To davno bijaše i dr.), Intima, Pjesni ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pjesme o četiri arhanđela, Deseterci, Hrvatske pjesme partizanke Pripovijetke i romani: Krvava košulja, Krvavi dani, Istarske priče, Tri priče za djecu, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva, grada i planine, Boškarina, Šarko, Pastir Loda, zagrebačke novele itd Pisao je i članke i eseje, putopise, dnevničku prozu (Dnevnik s partizanima). Bio je i dijalektalni pjesnik: Seh duš dan, Galiotova pesani dr. Milutin Cihlar Nehajev je pripovjedač, romanopisac, kritičar i esejist, erudit. Bogata opusa, pripada samom vrhu epohe , osobito svojim esejima, kritikama i najboljim romanom hrvatske moderne, Bijeg. Drame: Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj. Pripovijetke: Veliki grad, Zeleno more, Godiva, Iz neznanog kraja. Romani: Bijeg, Vuci. Fabulu romana Bijeg čini tragična sudbina mladoga i perspektivnog Đure Andrijaševića koji postaje žrtvom malograđanske sredine. Među prvima Nehajev uvodi defabularizaciju i modernu pripovjednu tehniku unutarnjeg monologa. Roman Vuci obrađuje povijesnu temu (Frankopani u 16. st.). Milan Begović dramski je pisac,pjesnik i romanopisac. Zbirka pjesama Knjiga Boccadoro iz 1900. (uz Nazorove Slavenske legende) označava pjesnički početak hrvatske moderne. Predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkih shvaćanja, ali je ipak ponajprije pisac drama. Najviše se bavi ljubavnim i bračnim temama. Drame: Gospođa Walevska, Stana, Svadbeni let, Božji čovjek, Pustolov pred vratima, Hrvatski Diogeneš, Amerikanska jahta u splitskoj luci, Bez trećega. Od romana mu je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosacakoji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Od novela je najpoznatija Dva bijela hljeba. Drama Bez trećega obrađuje tragičan sukob između Gige Barićeve i njezina supruga Marka koji se nakon osam godina ruskog zarobljeništva vraća kući i ljubomornim sumnjama muči Gigu koja ga na kraju ubija. Ivan Kozarac je pjesnik i pripovjedač. U novelama prikazuje propadanje slavonskog sela, lijenost, rasipnost, nemoral. Uz neke naturalističke stranice (Slavonska krv), vrhunac je njegova opusa psihološki roman Đuka Begovićiz 1911. Prikazuje slavonsku stvarnost krajem 19. st. Đuka je simbol zle krvikoja rastače plemeniti narodni organizam: bećar, raspikuća, ubojica oca Šime koji se nakon povratka iz zatvora pokušava popraviti, ali sve dublje propada do konačnoga sloma. Janko Polić Kamov najradikalniji je umjetnik svojega doba, nemirna, složena i proturječna osoba. Pjesnik je, pripovjedač, dramski pisac i esejist. Buntovnik i rušitelj svih svetinja, neobično moderan pjesnik, stekao je priznanja tek mnogo godina po smrti: danas ga drže pretečom europske avangarde, ekspresionizma pa i egzistencijalizma. Njegovo je djelo krik pobune protiv malograđanskih norma i društvenoga licemjerja, a deklarirao se kao zagovornik psovke, pobune, krika i bijesa. Zbirke poezije: Ištipana hartija, Psovka. Pjesma nad pjesmama je anarhistička apologija slobodi strasti, bludu, nezakonitoj ljubavi, hvalospjev prevratu i preljubu i osuda licemjernih društvenih konvencija (Njihova je duša prazna…) Drame: Tragedija mozgova, Na rođenoj grudi, Samostanske drame. Roman Isušena kaljuža uvršten je među deset najboljih hrvatskih romana. ANTUN GUSTAV MATOŠ – CAMAO ANTUN GUSTAV MATOŠ – CVIJET SA RASKRŠĆA Alfred Kamenski kao dječak ne bijaše baš previše pametan, ali zato izvrsno sviraše klavir. Proputovao je dosta zemalja i gradova u Europi i na kraju se nastanio u Ženevi, gdje je našao mecenu i mjesto gdje će svirati. Svirao je u svratištu Metropoli. Tako je jednu večer navratio u Metropolu gdje je zatekao mecenu koji mu je rekao da počne svirati. Za to vrijeme ga je, skrivena, slušala jedna žena imenom Fanny. Ubrzo je izašla iz skrovišta i sjela pored njega. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, iako je ona bila udana.- Ja sam te uvijek, uvijek poznavala i uvijek čeznula za tobom. I ja sam te našla. Niko te meni ne može oteti, pa ni smrt! Zatim ga je Fanny odvela svojoj kući, ali nije znala da će joj se muž vratiti ranije kući. Muž joj počne prigovarati da je čuo da ima ljubavnika, što je ona poricala, no odala ju je njezina papiga Camao koja je ponavljala sve što je Fanny rekla Alfredu. Tada je njezin muž poludio i uzeo pištolj te počeo tući Fanny i vući ju za kosu, na što je Alfred skočio da ju obrani, ali muž ga je zaustavio i kleknuo na njega, potom je ubio Fanny, Alfredu slomio obje ruke i bacio ga preko balkona, te ubio i slugu i dva psa. Glavni junak je putnik koji pješice putuje po svijetu, a ono što je lijepo bilježi svojim fotoaparatom. Ime mu je Solus. Na jednom takvom putovanju on stiže u mali francuski grad i zastaje da se odmori. Probudivši se zatiče ondje prelijepu, ali slijepu djevojku Izabelu. Između njih se rađa ljubav na prvi pogled. Izabela živi s ocem i paziteljicom, kako je Matoš naziva, koja je čuva i uvijek je s njom. No ovaj put, Izabela se uspjela odšuljati iz dvora i tako je naišla na Solusa. Ona se zaljubljuje u njega i želi da on pođe s njom u dvor i da zajedno tamo žive, no on to ne prihvaća jer kaže da onda ne bi bio slobodan, a drugačije ne može živjeti. Izabela onda pristaje i da krene s njim na putovanja, besciljna lutanja svijetom, ali on joj ne želi takvu sudbinu. U to dolazi Izabelin otac i odvodi je natrag u dvor, a Solus nastavlja sa svojim putovanjem. - simbolizam, lirizam, artizam, miješanje stvarnog i nestvarnog - arhaičan i poetski jezik - tema: mogućnost idealne ljubavi - likovi – simboli MILUTIN CIHLAR NEHAJEV – BIJEG  Đuro Andrijašević toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Hvatao ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru u koju se jako zaljubio. Smatrao je da bi bilo najbolje sve prepustiti vremenu. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili njegovoj savršenosti. Opčinila ga je želja za slavom. Praznike nakon položene mature proveo je u Kraljevici, a tamo je  upoznao gospođicu Zoru  i njenog brata Marka. Mladići su ubrzo postali dobri prijatelji. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đurin se pojam o ženi kretao između dva kontrasta. Nije bila lijepa, ali je začarala svoju okolinu. Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se preobrazio u drugog čovjeka. Čekao je neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao. Otišao je kod prijatelja Toše. Povjerio mu se i rekao ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu.  Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Đuro je otputovao jatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Smislili su da razvrgnu zaruke i Veru udaju za nekoga drugoga. Bio je premješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina, te se uputi u svoje novo boravište. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost mu je zahvatila cijelu dušu. Samo se prisjećao Vere i njihove ljubavi. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći, nikad nisu pronašli njegov leš. Cihlarov roman Bijeg, s podnaslovom Povijest jednog našeg čovjeka najbolji je roman hrvatske moderne. U njemu je opisana tipična sudbina siromašnog hrvatskog intelektualca, školovanog u velegradskom ambijentu, a dotučenog i do kraja propalog u skučenim okvirima provincijskog gradića. U središtu romana je lik Đure Andrijaševića i njegov životni put koji donekle odgovara putu samoga pisca, pa se roman može čitati i kao djelomični životopis mladog Nehajeva. Bijeg, roman o Đuri Andrijaševiću (roman lika), pokraj socijalnih elemenata, tipičan je psihološki roman koji se bavi u prvom redu stanjem svijesti svojega protagonista, njegovim ponašanjem i položajem u društvu. Andrijašević je zapravo antijunak, pasivni junak preodređen da bude žrtva, svojevrsna varijanta Ljermontovljeva Pečorina MILANBEGOVIĆ – BEZ TREĆEGA Marko Barić, Gigin muž, vraća se kući nakon 8 godina koje je proveo u Sibiru. Dok  je čekao, telefon je zvonio dva puta. Gigu su tražili neki njemu nepoznati muškarci, po salonu je ugledao bukete cvijeća, razna pisma i tu se počela rađati njegova bolesna ljubomora i uvjerenje da ga ona vara. Počinju stalne svađe, a Marko nikako ne može shvatiti da ga Giga ne vara. Ispočetka, Giga mu se pravda i objašnjava zašto ga je proglasila mrtvim i da nije imala nikoga osim njega, no Marko i dalje tvrdi da je siguran da ga vara. Na kraju Marko odustaje i govori Gigi kako joj vjeruje i više nije ljubomoran, no Giga mu više ne dozvoljava da joj priđe govoreći da joj se gadi jer ju je optuživao za nešto što nije napravila. Marko ne prihvaća odbijanje, zbog čega ga Giga ubije ravolverom. Naziva doktora s priznanjem da je ubila svog muža. PROBLEMATIKA DJELA:  - Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima - Oslikava se galerija likova iz dana prije Prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poslijeratnog razdoblja - Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće - Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere - Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige s likom Laure (''Bez trećega'' – ''U agoniji'') - Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi - Intimne uspomene - Dramaturška funkcija sjećanja - Dramaturška funkcija šutnje - Psihološka razmatranja  KARAKTERISTIKE DJELA:  - Kvalitativan (unutarnji) i kvantitativan (vanjski, među likovima) sukob - Razgovor između muža i žene zasniva se na dubokom nesporazumu - Često dolazi do neočekivanih dramskih preokreta (npr. kad Marko pronalazi pismo) - Drama ima tragičan završetak: Giga pištoljem ubija Marka da se obrani od silovanja - Naslov ''Bez trećega'' - pritom se misli na čovjeka koji ni ne postoji jer Giga nije varala muža ni s kim; znači za ljubav, a tako i za ljubomoru, potrebno je dvoje, bez trećega - Mnogi smatraju da se lik Gige može poistovjetiti s likom Laure (Kovačić), ali također ima dosta sličnosti s Norom (Ibsen) HRVATSKI JEZIK JEZIK I GOVOR jezikoslovlje (lingvistika)– znanost o jeziku. Promatra jezičnu djelatnost s dva osnovna gledišta: jezik i govor jezik – apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju govor – konkretna realizacija jezika jezični znak – preslikuje podatak iz stvarnosti - prenosi se ostalim sudionicima u komunikaciji jezični znakovi u govoru -fonemi (razlikovni glasovi), a u pismu – grafemi (slova) SPORAZUMIJEVANJE (KOMUNIKACIJA) - govorno prioćavanje: osnovna funkcija jezika – sporazumijevanje – prenošenje poruke (obavijesti) komunikacijskim kanalom od govornika (pošiljatelja) do sugovornika (primatelja) - izvor informacija (govornik) - komunikacijski kanal: prijenos govorom i pismom - primatelj informacija (sugovornik) PROCES SLANJA I PRIMANJE PORUKE GOVORNIK SUGOVORNIK 1. PSIHOLOŠKA FAZA – nastajanje pojma u svijesti FIZIČKA FAZA – do uha dolaze zvučni valovi zbog izgovorenih glasova 2. FIZIOLOŠKA FAZA – prenošenje impulsa do govornih organa FIZIOLOŠKA FAZA – prenošenje impulsa od uha do centra u mozgu 3. FIZIČKA FAZA – nastajanje glasova kojima govornik prenosi poruku PSIHOLOŠKA FAZA – nastajanje pojma u svijesti sugovornika - nesporazum: nastaje zbog buke u komunikacijskom kanalu – poruku razumijemo zahvaljujući kontekstu - zalihost (redundancija) – višak obavijesti zbog konteksta pomoću kojeg razumijemo poruku HRVATSKI JEZIK IDIOMI HRVATSKOG JEZIKA - idiom – zajednički termin za svaki pojedini idiolekt (govor pojedinca), lokalni jezični sustav, dijalekt i jezik - Književni jezik jednoga naroda (i pisani i govorni oblik) služi tom narodu kao univerzalno sredstvo sporazumijevanja. Uz taj termin rabi se i termin standardni jezik(standard = norma, mjerilo, pravilo) ZNAČAJKE HRVATSKOG STANDARDNOG JEZIKA POTPUNO JE AUTONOMAN samostalan u odnosu na bilo koji idiom nitko nije pripradnik – uči se NORMIRAN skup pravila za pisanje i govorenje FUNKCIONALAN U SVIM KOMUNIKACIJSKIM SITUACIJAMA na toj su značajki zasnovani funkcionalni stilovi (književno – umjetnički, znanstveni, publicistički, administrativni, razgovorni) STABILAN I PRILAGODLJIV ostvaruje se na određenom prostoru, ali mogu se imenovati nove društvene pojave i pojmovi koji nastaju razvitkom VRSTA NORME PRAVILO (PRIMJER ORTOGRAFSKA (PRAVOPISNA) nadimci se pišu velikim slovom (Toni Makaroni) ORTOEPSKA (PRAVOGOVORNA) jednosložne riječi imaju silazni naglasak (stan, to) GRAMATIČKA MORFOLOŠKA SINTAKTIČKA pridjev se s imenicom slaže u rodu, broju, padežu (kožne rukavice) stilski neobilježen red riječi u jednostavnoj rečenici: subjekt, predikat, objekt (Toni Makaroni prodaje četke) LEKSIČKA Književnik se služi riječima hrv. književnog jezika. (naočale) STILISTIČKA odstupanja od norme dopuštena su radi stvaranja atmosfere JEZIKOSLOVNE DISCIPLINE FONETIKA proučava glasove s obzirom na to kako se tvore (artikulacijska svojstva) i kako se čuju (akustička svojstva); fon FONOLOGIJA proučava foneme kao razlikovne jezične jedinice; fonem MORFOLOGIJA proučava jezične znakove nižih razina; morfem MORFO(FO)NOLOGIJA bavi se fonološkim promjenama u fonemima SINTAKSA proučava pravila po kojima se riječi slažu u rečenice; riječ, sintagma, rečenica, tekst SEMANTIKA proučava značenje riječi LEKSIKOLOGIJA proučava i opisuje riječi kao leksičke jedinice; leksem LEKSIKOGRAFIJA bavi se sastavljanjem rječnika ETIMOLOGIJA proučava podrijetlo i razvoj pojedinih riječi STILISTIKA bavi se stilom STIL I STILISTIKA stil – izbor između različitih mogućnosti za izricanje istog sadržaja stilistika – znanost koja proučava stil grafolistika – znanost koja proučava stilistiku pisma FONOLISTIKA (STILISTIKA GLASOVA) - proučava varijante glasova do kojih dolazi pri izgovoru (zbog različitih osobina govornika) - različite varijante glasova – mogu biti uvjetovane individualnim osobinama govornika, stupnjem naobrazbe, slabim poznavanjem nekog jezika, lokalnim izgovornim osobinama - ekspresivnost – glasovne figure: asonanca, aliteracija, onomatopeja -intonacija: npr. didaskalije – zahvalno, ironično, tiho, podrugljivo - stanka GLASOVI glas – najmanji odsječak izgovorene riječi fonetika - zručna struja dušnik grkljan s glasiljkama (dobiva oblik) grlo ždrijelo usna i nosna šupljina (rezonator) – konačan oblik PODJELA PODJELA GLASOVA PO NAČINU NASTAJANJA OTVORNICI ZATVORNICI UZDIGNUTOST JEZIKA visoki i, u NAČIN TVORBE zvonačnici (sonanti) volim nježno ljeto jer mi ružno ne lijeva ŠUMNICI (KONSONANTI) zatvorni – praskavci (okluzivi) b, p, d, t, g, k poluzatvorni – slivenici (afrikate) c, ć, č, đ, dž tjesnačni –tjesnačnici (frikativi) s, š, z, ž, f, h srednji e, o MJESTO TVORBE USNENI (LABIJALI) dvousnenici (bilabijali) b, p, m niski a usnenozubnici (labiodentali) v, f JEZIČNI prednjo zubnici (dentali) d, t, n, c, z, s desnici (alveolari) r, l srednjo nepčanici (palatali) č, ć, đ, dž, š, ž, j, lj, nj VODORAVAN POLOŽAJ JEZIKA prednji i, e zadnjo jedrenici (velari) k, g, h srednji a ZVUČNOST zvučni b d g z ž dž đ - - - stražnji o, u bezvučni p t k s š č ć f c h zvonačnici, sonanti (neutralni) m, n, nj, j, lj, l, r, v FUNKCIJA GLASOVA U JEZIKU fonologija – znanstvena disciplina koja proučava funkcionalna svojstva glasova, tj. foneme fonem – glas koji sam nema značenje, ali ima razlikovnu ulogu (takonastaju riječi različita značenja) - ljudi – ćudi /lj/ i /ć/ - fonološka opreka - /u/, /d/, /i/ - fonološka okolina - 32 fonema (30 slova abecede, ie i r) - fonem je odsječno (segmentno) razlikovno sredstvo – lanac glasova čini riječ v-o-d-a (4 odsječka) alofon – izgovorna varijanta fonema; razlika je uvjetovana mjestom fonema; bilježimo ih u [ ] GRAFEMSKI SUSTAV - sustav pisanih znakova za foeneme – sustav slova kojima bilježimo foneme - grafematika: proučava prijenos fonema u grafeme - pravopis (ortografija): propisuje pravila o pisanju grafema, riječi i skupova riječi, npr. pisanje velikog i malog slova - pravogovor (ortoepija): propisuje pravila o izgovoru ruječi, npr. silazni naglasak ne može biti u sredini riječi - glasovi se mogu bilježiti - FONOLOŠKI, ETIMOLOŠKI, MORFOLOŠKI - Fonološki (glasovni):pravopis traži da svako slovo (grafem) u riječi točno odgovara glasu (fonemu) koji izgovramo svjedočiti - svjedodžba - Etimološki (korijenski): pravopis traži da riječ pišemo tako da se vidi njen nastanak svjedočiti – svjedočba - Morfološki: pravopis pazi na morfeme (najmnje jedinice koje imaju značenje) vrabac/vrabca/vrapca PRAVOPIS JE FONOLOŠKO – MORFOLOŠKI MORFEM I ALOMORF morfem – najmanja jezična jedinica koja ima značenje rastavljanje riječi na morfeme naziva se morfemskom analizom prema položaju – prefiksalni (P), korijenski (K), sufiksalni (S) OBLAK NA – OBLAČ – I – TI OBLAČ – AK K P K S S K S alomorf – varijanta morfema izrazom djelomično različita, a sadržajem jednaka. Do alomorfa dolazi jer je jedan fonem u riječi zamijenjen drugim (zbog glasovne promjene) – oblak, oblac, oblač morfonologija – dio gramatike koji proučava fonološke promjene u morfemima, tj. fonemski sastav morfema i veze između sastava morfema i njihovog funkcioniranja morf – izraz morfema, npr. pek – peč (pečen) – pek (pekao)– pe (pecivo) – pe (peći) superlativni alomorfi – potpuno različiti alomorfi jednog morfema (ja- mene – čovjek – ljudi) morfostilem – jedinica pojačanja izražajnosti riječi morfolistika – pručava izražajnost oblika - umanjenice (deminutivi) – ica, ić, ance, ce - uvećanice (augmentativi) –urina, erda, urda, uština - pogrdnice (pejorativi) – uvećanice – trbušina, djevojčura - odmilice (hipokoristice) – djetešce, sunašce, djevojčuljak - dvostrukosti (dublete) – isto logičko i gramatičko značenje, ali različite varijante (gospodin – gospon ili navezak) - arhaizmi (zastarjelice) PODJELA MORFEMA – PREMA POLOŽAJU UNUTAR RIJEČI KORIJENSKI MORFEM boca brodska nacrtati AFIKSALNI MORFEM prefiksalni (predmetak) odlomiti izlomiti predstava infiks (umetak) domovi plemena sufiksalni (dometak) crtačØ, košarkašØ, mladostØ nastavci boca, prisluškivati, slike, dobri stolØ primorje – pri-mor-j-e (P+K+S+nastavak) sinovi – sin-ov-i (K+infiks+nastavak) - PREMA NJIHOVOJ ULOZI PRIMJER RJEČOTVORNI korijenski, prefiksalni i sufiksalni morfem OBLIKOTVORNI nastavci prigradski pri – ono što je pri čemu grad – veće naseljeno mjesto sk - pripadnost i – padežni morfem brada brad – dio tijela a – padežni morfem padam pad – kretanje prema dolje am – morfem glagolskog oblika na morfološkoj razini riječ se sastoji od osnove i nastavka - osnova: dio riječi koji nosi njezino leksičko značenje - nastavak: dio riječi koji se mijenja ovisno o padežu ili glagolskom licu RJEČOTVORNA (TVORBENA) OSNOVA PREFIKS RJEČOTVORNA OSNOVA SUFIKS NOVONASTALA RIJEČ sklon -ost sklonost hladn -oća hladnoća puž -ić pužić o srednji osrednji pro hladan prohladan pred staviti predstaviti nečist -oća nečistoća OBLIKOTVORNA OSNOVA RIJEČ OBLIKOTOVORNA OSNOVA NASTAVAK hladnoća hladnoć a plesači plesač i plesačica plesačic a rukopisom rukopis om sunce sunc e bježim bjež im zidarski zidarsk i rječotvorna osnova – dio riječi zajednički osnovnoj riječi i tvorenici. Obično joj dodajemo prefiks ili sufiks i tako tvorimo novu riječ oblikotvorna osnova – osnova na koju se dodaje nastavak za različite oblike iste riječi ALTERNACIJE FONEMA I FONEMSKIH SKUPINA MORFOLOŠKI UVJETOVANE nepostojano a nominativ genitiv momak - momka (momci – momaka) umoran - umorna kakav - kakva nepostojano e Čakovec – Čakovca vokalizacija muški rod gl. prid. radnog pitao – pitala N jd. m. r. kotao – kotla imenica –lac mislilac – mislioca sufiks –ba: dijeliti – dioba NE! N jd. i G mn. zavržavaju na –lac ronilac – ronilaca; donosilac - donosilaca navezak lijepom – lijepomu – lijepome s – sa; tad – tada tvom – tvomu – tvome prijeglas zamjenjivanje o s e iza palatala, c i št, žd I jd. sr. r. : poljom - poljem, suncem I jd. m.r. -palatal: mužom – mužem palatalizacija k, g, h, c, z, + i/e (/a) č, ž, š, č, ž junak – junače 3. lc. pz. – nema promjene - palatalizacija sibilarizacija k, g, h, + i c, z, s, majka – majci NE! osobna i pravopisna imena (Krki, Dubravki) imenice odmila (baki, seki) - cka, -ćka, -čka, -tka, -zga jotacija nepalatal + j žut – žući (tj) promjena u 3. lc. pz. epenteza grub – grub-ji - grublji alternacija ije, je, e i i dugi slogovi mogu postati kratki (ije – je) i kratki slogovi dugi (je – ije)* FONOLOŠKI UVJETOVANE jednačenje suglasnika po zvučnosti zvučni ispred bezvučnog – bezvučni parnjak rob + stvo = ropstvo bezvučni ispred zvučnog – zvučni parnjak svat + ba = svadba NE! dc, dč, ds, dš (podcijeniti) složenice ispod i iznad (ispodprocječan) jednačenje suglasnika po mjestu tvorbe s ispred č, ć, lj, nj – š s + čepati = ščepati z ispred dž, lj, nj – ž kaz + njiv - kažnjiv h ispred č i ć – š orah + čić - oraščić n ispred b i p – m stan + beni – stambeni ispadanje (gubljenje) suglasnika dva ista suglasnika jedan do drugof preddvorje – predvorje d i t isprec č i c sudac – sudca= suca d i t ispred –ština slobod + ština – sloboština d i t u skupovima st, št, zd, žd (osim ispred r i v) korist + na – korisna s u sufiksu – ski iza č i ć ribič + ski - ribički ALI! strano podrietlo – azbestni, protestni superlativ pridjeva (najjači) zbog jasnoće (dvadesettrećina, izvannastavni) NAGLAŠENE I NENAGLAŠENE RIJEČI naglasak – isticanje sloga jačinom i visinom glasa - nositelj naglaska – samoglasnik prozodija – znanstvena disciplina unutar fonologije koja se bavi proučavanjem prozodijskih jedinica ( jačinu , trajanje i intonaciju) naglasnu (izgovornu) cjelinu čine naglašena riječ i nenaglašena riječ ispred ili iza nje (Dobro mi je; Žuri ti se?) VRSTE NAGLASKA KRATKOSILAZNI ʽʽ DUGOSILAZNI ˆ KRATKOUZLAZNI ʽ DUGOUZLAZLNI ’ JEDNOSLOŽNE RIJEČI MOGU IMATI SAMO SILAZNE NAGLASKE blâg, nôž, kőnj TROSLOŽNE I OSTALE VIŠESLOŽNE RIJEČI NA SREDNJEM SLOGU MOGU IMATI SAMO UZLAZNE NAGLASKE bâjka, kúpac, lj˝eto DVOSLOŽNE I VIŠELOŽNE RIJEČI MOGU IMATI SVA 4 NAGLASKA NA PRVOM SLOGU kateg`orija, poč`etak, odv`oditi NA POSLJEDNJEM SLOGU NEMA NAGLASKA nenaglašena (zanalgasna) dužina – iza naglašenog sloga (veže se uz naglasak ispred sebe). Može se nalaziti u osnovnom obliku neke riječi (zȁgonētka), na tvorbenom sufiksu (čùdāk), ili na nastavku (dòbrĪh) - G jd. ž. r. – tame, vode - I. jd. ž. r. – tamom, vodom - G. mn. svih rodova – tama, polja, novaca - oblik pridjeva: bijeli, bijeloga, bijelome - nastavci za prezent: gledam, gledaš, gleda - gl. prilog sadašnji: čitajući, pišući - gl. prilog prošli: pročitavši, napisavši, nacrtavši naglasak i dužina imaju razlikovnu ulogu NENAGLAŠENE RIJEČI RAZLIKOVNA SREDSTVA razlikovna sredstva na razini riječi – fonem (odsječno razlikovno sredstvo), naglasak, dužina (iznadodsječno razlikovno sredstvo) razlikovna sredstva na razini rečenice - obavijesno ustrojstvo dijeli se na obavijesni subjekt (staro, poznato) i obavijesni predikat (novo, nova informacija) VREDNOTE GOVORENOG JEZIKA INTENZITET pojačanje napetosti govora STANKA odsječak govornog vremena u kojem se ne izgovara tekst INTONACIJA kretanje rečeničnog tona izjavna – uzlasno - silazna upitna – uzlazna usklična – uzlazna TEMPO broj izgovorenih slogova u jedinici vremena RITAM izmjena ubrzavanja i usporavanja govora, napetosti i popuštanja napetosti MODULACIJA, TIMBAR, BOJA GLASA usklađivanje glasa s emocijom ili smislom MIMIKA pokreti lica kojima govornik prati govor GESTA pokreti tijela NARJEČJA ČAKAVSKO NARJEČJE REFLEKS JATA - ikavski govori dite - ekavski govori ded - ikavsko – ekavski čovik, leto - jekavski djete GLASOVI zamjenja lj sa j, m sa n jubav, jesan na mjestu đ ji dj meja (međa) št u šć šćap NAGLASNI SUSTAV kratkosilazni žena dugosilazni lipo uzlazno- silazni suša KAJKAVSKO NARJEČJE REFLEKS JATA - ekavica dete GLASOVI poluglasovi jor i er jesem nema sibilarizacije ruki, nogi protetičko v vučiti nema l u o došel nema razlike č i ć đ i dž - zvučni suglasnici – bezvučno izgovoranje vrak (vrag) NAGLASNI SUSTAV tronaglasno starije naglašavanje kopäti, rukê ŠTOKAVSKO NARJEČJE REFLEKS JATA - (i)jekavski (južni) dijete-djeteta - ikavski (zapadni) dite-diteta - ekavski (istočni) dete-deteta GLASOVI gubljenje glasova oću (hoću) zamjena h glasom kruv stezanje glasova ko (kao) stezanje ao u o ili a poso, posa gubljenje samoglasnika al (ali) premetanje glasova jope (opet) zamjena l sa o seoce (selce) jotacija đe (gdje) sibilarizacija obojci navezak zi njojzi NAGLASNI SUSTAV staroštokavski (akut) novoštkovaski (četveronaglasni sustav) junāk TEKST - povezan slijed misli oblikovan u riječi - sintaktička organizacija jezičnih jedinica veća od rečenice OBILJEŽJA ZNANSTVENI TEKST KNJIŽEVNI TEKST objektivan logičan precizan pun termina doslovno značenje riječi subjektivan slikovit detaljan opis poseban ritam preneseno značenje riječi ekspresivnost VRSTE OPIS ekonomičan prikaz motiva elementi fizičkog opisa racionalno i logično nema vlastitog odnosa umjetnički opis povezuje vanjski i unutarnji svijet slikama i asocijacijama daje se dublji smisao koji odražava subjektivan doživljaj svijeta PRIPOVJEDAČKI TEKST asocijativno nizanje rečenica rečenice u logičnom slijedu prateći neki lik ili događaj u određenom vremenu DRAMSKI TEKST monolog dramski – unutarnja borba rezultat dramskog sukoba lirski monolog – osjećaji rezultat dramske radnje pripovjedački (epski) – lik pripovjeda o nečem bitnom za radnju dijalog lirski, epski, dramski GRAMATIČKE KATEGORIJE KATEGORIJA VRSTE RIJEČI KATEGORIJA OBLIKA RIJEČI PROMJENJIVE IMENICE imenuju bića, stvari, pojave MORFOLOŠKE KATEGORIJE IMENSKIH RIJEČI ROD muški, ženski, srednji ZAMJENICE zamjenjuju imenice PRIDJEVI pobliže označuju imenice BROJ jednina i množina BROJEVI označuju količinu, poredak GLAGOLI označuju radnju, stanje, bivanje PADEŽ nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, lokativ, vokativ, instrumental NEPROMJENJIVE PRILOZI uvjeti vršenja glagolske radnje MORFOLOŠKE KATEGORIJE GLAGOLA LICE govornik, sugovornik, negovorna osoba PRIJEDLOZI odnosi između imenica ili zamjenica BROJ jednina i množina VEZNICI povezuju dvije riječi, skupine riječi ili rečenice VRIJEME perfekt, prefent, futur ČESTICE služe za (pre)oblikovanje VID svršenost i nesvršenost glagolske radnje UZVICI izražavamo osjećaj, oponašamo zvuk, dozivamo NAČIN način vršenja glagolske radnje: izjavni, zapovjedni, pogodbeni, željni PROMJENJIVE VRSTE RIJEČI IMENSKE RIJEČI – imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi - mijenjaju se po padežima – deklinacija (pridjevi se kompariraju) - osnova i nastavak GLAGOLI - mijenjaju se po licima – sprezanje (konjugacija) - glagolske kategorije: lice, broj, vrijeme, vid, način - osnove: a) infinitivna – dobivamo oduzimanjem nastavka – ti (radi – ti) b) prezentska – u 3. licu množine oduzmemo nastavak za prezent (rad – e) IMENICE GRAMATIČKE OSOBINE - ROD – očituje se u slaganju imenica s drugim imenskim riječima – dobar čovjek, dobra žena, dobro dijete - neke imenice označuju ženski spol (curetak, djevojčuljak), ali su muškog roda - neke imenice označuju ženski spol i srednje su roda (malo djevojvče) - imenica momče označuje muški spol, a srednjeg je roda - sluga, vojvoda, starješina označuju osobu muškog spola no dekliniraju se kao imenice ženskog roda - muški rod – nulti nastavak - ženski rod –a/ nulti nastavak - srednji rod –o/-e/ nulti -BROJ – jedan primjerak zbirna imenica singularia tantum više primjeraka pluralia tantum (ljestve, hlače, škare, Vinkovci) GRAMATIČKA MNOŽINA BROJ GRAMATIČKA JEDNINA - PADEŽ – odnos između onog što riječ znači i sadržaja rečenice NOMINATIV tko? što? imenuje nešto, rečenični subjekt GENITIV koga? čega? izriče podrijetlo, pripadnost, nečija osobina DATIV komu? čemu? namjena i cilj; k, ka, usprkos, unatoč, nasuprot AKUZATIV koga? što? predmet radnje VOKATIV oj, ej, o odvaja se zarezom, dozivanje, oslovljavanje, obraćanje LOKATIV (o)kom(u)? (o) čem (u)? mjesto; na, o, po, prema, pri, u INSTRUMENTAL (s)kim? čim? sredstvo i društvo; među, nad, pod, pred, s(a), za gramatička sinonimija – jednak gramatički sadržaj izražava se različitim izrazima (prvomØ, prvome, prvomu) gramatička homonimija – jednom izrazu pridružuje se više gramatičkih sadržaja (D, V, L – broju) - SKLONIDBA – prema nastavku u genitivu - prva / a – većina imenica muškog roda i sve imenice srednjeg roda (stol – stola, nebo – neba, Hrvoje – Hrvoja) - druga / e – imenice muškog i ženskog roda s nastavkom –a (rijeka – rijeke, olovka – olovke, sluga – sluge) - treća / i – ženski rod s ništičnim nastavkom u N jd. (laž – laži, noć – noći) IMENICE MUŠKOG RODA - nastavak Ø, -o, -e NASTAVAK Ø NASTAVAK O NASTAVAK E N brodØ N plesačØ N radio N Matko N Maroje G broda G plesača G radjia G Matka G Maroja D brodu D plesaču D radiju D Matku D Maroju A brodØ A plesača A radio A Matka A Maroja V brode V plesaču V radio V Matko V Maroje L brodu L plesaču L radiju L Matku L Maroju I brodom I plesačem I radijem I Matkom I Marojem - kod imenica koje imenuju živo G=A, a neživo N=A - glasovne promjene - nepostojano a, vokalizacija, palatalizacija, sibilarizacija, jednačenje suglasnika po zvučnosti, gubljenje suglasnika - VOKATIV JEDNINE - - nastavak e (najčešće) – krivče- imenica koja u N jd. ne završava na palatal: brate, golube, slone, sine - nastavak u – kraju – imenica koja u N jd. završava na palatal: mladiću, konju, mužu - imena naroda i mjesta kojima osnova završava na –ez, -iz, - uz – Englezu, Parizu - nastavak o (N=V) – ujo – imena odmila – ljutko, mršavko, trapavko - dvojni oblici u i e – leptiru/leptire – imenice na –ar: gljivaru/gljivare, pekaru/pekare - imenice na – er: djeveru /djevere, frizeru/frizere - imenice na – ir: leptiru/leptire, pastiru/pastire MUŠKA IMENA I PREZIMENA IMENA KOJA ZAVRŠAVAJU NA NIŠTIČNI MORFEM osnova ne završava na palatal -e Ivane, Josipe, Tomislave, Vedrane osnova ne završava na palatal -u Blažu, Mateju IMENA KOJA ZAVRŠAVAJU NA –A, - (IC)A V = N Jura, Luka, Nikola imena odmila - e Ivice, Perice, Stipice ZAVRŠAVAJU NA – O V = N Ivo –Ivo, Lujo – Lujo ZAVRŠAVAJU NA –E V = N Hrvoje, Mate, Stipe PREZIMENA KOJA ZAVRŠAVAJU NA NIŠTIČNI MORFEM osnova ne završava na palatal -e Kalebe, Buzuče osnova završava na palatal - u Kovaču, Ibrahimoviću, Župančiću PREZIMENA KOJA ZAVRŠAVAJU NA SAMOGLASNIK V = N Balota – Balota, Dugi – Dugi, Kolo - Kolo - INSTRUMENTAL JEDNINE – - nastavak om – kada osnova ne završava na palatal: mrakom, stolom, kaputom - kada se ispred krajnjeg palatala nalazi e: keljom, Bečom, lavežom - nastavak em – kada osnova završava – na palatal: zmajem, mačem, panjem, okolišem - na (a)c: ocem, osloncem, stracem, trgovcem - na telj: gledateljem, slušateljem, moliteljem - dvojni oblici om i em – kada osnova završava na ar: novinarom/novinarem, ribarom/ribarem - NOMINATIV MNOŽINE - - može doći do proširenja riječi - osnovna riječ ista kao u jednini – kratka množina imenica : potok – potoci, pristup pristupi - osnova riječi skraćuje se za slog – skraćena množina imenica: pučanin – pučani - imenice kojima osnova završava na c, št, žd – umetak ev(i) – očevi, prinčevi - GENITIV MNOŽINE - - najčešći nastavak a : medvjeda, stolova, plašteva - nastavak i – označuju mjeru: sati, hvati, pari, mjeseci - crvi, mravi, ljudi - nastavak iju: prstiju, noktiju, gostiju - više oblika: nokat – nokata/noktiju, prst – prsta/prstiju, gost – gosti/gostiju, zub – zuba/zubiju - SKLONIDBA IMENICA MUŠKOG RODA STRANOG PODRIJETLA - OPĆE IMENICE ZAVRŠAVAJU SKUPOM ZAVRŠAVAJU NASTAVKOM -O ZAVRŠAVAJU NASTAVKOM - i nepostojano a flamenko, tornado, rodeo, tempo alibi, martini, poni, reli, viski, hipi KT projekata, konflikata N auto N auti N studio N studiji NT elemenata, akcenata G auta G auta G studija G studija PT recepata, koncepata D autu D autima D studiju D studijima RT eskperata, koncerata A auto A aute A stuido A studije V auto V auti V studio V studiji L autu L autima L studiju L studijima I autom I autima I studijem I studijima VLASTITA IMENA ( OPĆA I ZEMLJOPISNA) ZAVRAŠAVAJU NA –O, -I (Y/ EE) SAMOGLASNIK KOJI SE IZGOVARA SAMOGLASNIK SE PIŠE ALI NE IZGOVARA SUGLASNIK KOJI SE PIŠE ALI NE IZGOVARA između osnove i nastavka – j (osim y se čita kao j, i samo pravopisni znak – Reggio) Dante, Rousseau, Hugo, Liverpool Racine, Moliere, Baudelaire, Voltaire, Cambridge Diderot, Malraux, Dumas, Camus N Vigny N Goethe N Shakespeare N Maupassant G Vignyja G Goethea G Shakespearea G Maupassanta D Vignyju D Goetheu D Shakespeareu D Maupassantu A Vignyja A Goethea A Shakespearea A Maupassanta V Vigny V Goethe V Shakespeare V Maupassant L Vignyju L Goetheu L Shakespeareu L Maupassantu I Vignyem I Goetheom I Shakespeareom I Maupassantom IMENICE ŽENSKOG RODA - nastavak – a, - Ø NASTAVAK - A NASTAVAK - Ø N srna N srne N laž Ø N laži N kći N mati G srne G srna G laži G laži G kćeri G mater D srni D srnama D laži D lažima D kćeri D materi A srnu A srne A laž Ø A laži A kćer A mater V srno V srne V laži V laži V kćeri V mati L srni L srnama L laži L lažima L kćeri L materi I srnom I srnama I laži I lažima I kćeri I materom - glasovne promjene – SIBILARIZACIJA – D i L jd. - NE! – imenice koje završavaju na suglasnik : kuki, ligi, pjegi - odmilice: baki, seki, koki, striki - imenice na – cka, -čka, -ćka: kocki, mački, srećki - imenice na –ska, -zga: maski, mazgi - imenice na –tka: lutki, patki (ali: bitci/bitki) - imenice na dva suglasnika od kojih je zadnj g: sfingi - imenice na h: juhi, buhi, muhi - osobna imena i prezimena: Anki, Grgi, Vargi - zemljopisna imena koja ne podjećaju na opće imenice: Krki, Kartagi (Rijeci) - oba oblika: Aljaski/ Aljasci, Gradiški/ Gradišci, Liki/Lici -višesložne imenice na ka: pripovjeci /pripovjetki -imenice na – sk i –šk: vojski/vojsci, greški/grešci - VOKATIV JEDNINE - - najčešći o: majko, ruko, djevojko, jagodo, Marijo - nastavak e – imenica na ica: studentice, učenice, mrkvice, labudice, ljubice, pšenice - nastavak a – imenice koje imenuju rodbinske ili hijerarhijske odnose : mama, teta, strina - osobna imena i prezimena: Dubravka, Sanja, Zagorka - imenice nastale preobrazbom od pridjeva: Divna, Hrvatska, mlada - nastavak i – imenice ženskog roda na Ø: hrabrosti, laži, milosti, radosti - INSTRUMENTAL JEDNINE - - nastavak om – imenice na a: Anom, kućom, ženom - ženska osobna imena na e: Mare – Marom, Jele – Jelom - nastavak i – sve imenice: laži, radosti, slabosti - nastavak (j)u – imenice bez prijedloga ili atributa: krvlju, milošću, radošću - dva nastavka i i ju – imenice na ništični nastavak: ljubavi/ljubavlju - GENITIV MNOŽINE - - nastavak a – sve imenice (ako osnova završava na sva suglasnika – nepostojano a) - ako skupina završava na l, lj, m, r, v – igala, zemalja, pjesama, sestara, bukava, djevojaka - skupine db, džb, žb – naredaba, svjedodžaba, optužaba - nastavak i – imenice koje nemaju nepostojano a: strepnji, sekundi, himni - nastavak u – nogu, ruku, slugu - dvojni oblici – tajna/tajni, strepnja/strepnji, sekunda/sekundi - nc i nč skupine – naranča/naranača/naranči (izložba, narudžba, priredba) IMENICE SREDNJEG RODA - nastavak (osnova ne završava na palatal)-o, (osnova završava na palatal, c, r) -e JEDNAKOSLOŽNA PROMJENA (NEPROŠIRENA OSNOVA) N selo sela N polje polja G sela sela G polja polja D selu selima D polju poljima A selo sela A polje polja V selo sela V polje polja L selu selima L polju poljima I selom selima I poljem poljima NEJEDNAKOSLOŽNA PROMJENA (PROŠIRENA OSNOVA) N dijete Ø N ime Ø G djeteta G imena D djetetu D imenu A dijete Ø A ime Ø V dijete Ø V ime Ø L djetetu L imenu I dejtetom I imenom OSOBITOSTI imenice nebo, čudo, tijelo, oko dva oblika za množinu (različito značenje) neba – svemirski prostori, nebesa – Božji dom čuda, čudesa – Božje djelo tijela, tjelesa – ružna tijela oči (mn. – ž. r. ), oka – otvori na mreži imenica uho tri oblika za množinu (različito značenje) uši – osjetilo uha uha – dijelovi posude ušesa – velike uši imenica doba vremensko razdoblje (notno trajanje -ž. r. ) imenica podne (dopodne, prijepodne i sl.) osnova završava na – v N podne G podneva D podnevu A podne V podne L podnevu I podnevom pluralia tantum kola, vrata, leđa, pluća ZAMJENICE - promjenjive riječi koje zamijenjuju imenice ili pridjeve, ili upućuju na nešto njima označeno ZAMJENICE PO ZNAČENJU OSOBNE ja, ti, on, ona, ono mi, vi, oni, one, ona znače osobe: govornik, sugovornik, negovornik naglašeni oblik: isticanje – Njemu ću dati knjigu suprotstavljanje – Dosao si, a očekivali smo njega iza prijedloga – Ja sam uvijek uz tebe zamjeničke enklitike – me, mi, me; te, ti te POVRATNE sebe, se, si zamjenjuje osobne zamjenice o značuje da subjekt vrši radnju na sebi – uz povratne glagole POSVOJNE moj, tvoj, njegov, njezin naš, vaš, njihov zamjenice s osnovom na j (moj, tvoj, svoj, koji) u G, D i L jd. m. i s. r. – stegnuti oblici (tvoga, tvom) POVRATNO – POSVOJNA svoj zamjenjuje posvojne označuje da nešto pripada subjektu POKAZNE ovaj, ovolik, ovakav taj, tolik, takav onaj, onolik, onakav upućuju na nešto blizu govornika UPITNE I ODNOSNE tko, što, koji, čiji, kakav, kolik upitne – u pitanjima odnosne – zavisno složena rečenica odgovaraju padežnim pitanjima NEODREĐENE netko, gdjetko, tkogod, nitko, ništa, itko, svatko, koješta, ma čiji, bilo tko, kakav god, sav upućuju na nešto neodređeno, općenito, niječno tvore se od upitnih i odnosnih – prefiksi ne, ni, i, sva, po, što čestice ma, makar, bilo, god PRIDJEVI - pridjevaju se imenicama da bi ih pobliže označili OPISNI (KVALITATIVNI) POSVOJNI (POSESIVNI) GRADIVNI (MATERIJALNI) dugačak, dubok, težak Ivanov, majčin, riječni, seoski pješčan, kamen, srebrni, drveni NEODREĐENI kakav? – osobina, nešto nepoznato, prvi put spomenuto običanØ - dio imenskog predikata (Krajolik je miran. Svijet je šaren. ) - dio genitiva svojstva (Čovjek dobra sluha. Dječak zvonka glasa. ) - pridjevi sufiksom ov, ev, ljev, in (Jakovljev) N običan G obična D običnu A običan V --- L običnu I običnim ODREĐENI koji? – označuje vrstu, uz nešto što je spomenuto, poznato obični - dio vlastitog imena (Ivan Grozni) - uz pokazne zamjenice (ovaj visoki čovjek) - u terminima (jednakostranični trokut) - pridjevi na –ći (sljedeći, šumeći) - pridjevi na ji, (s)ki, šnji (kozji, današnji) - žarki, kućni N obični G običnog(a) D običnom(e/u) A obični V obični L običnom(e/u) I običnim - poimeničeni pridjevi – opisni pridjevi koji su postali imenice: dobro, Jasna, Tihana - pridjevi po vrsti i značenju imenice, ali imaju oblik pridjeva: Hrvatska, Zrinski - pridjevi po obliku u značenju, ali u službi imenice: mlada dolazi u goste STUPNJEVANJE (KOMPARACIJA) - uspoređivanje najmanje dviju imenica na temelju zajedničke osobine - prvi stupanj pozitiv, drugi komparativ, treći superlativ (prefiks –naj) - GLASOVNE PROMJENE - - kraćenje ije ili je u je ili e: lijep – ljepši - jotacija: žući, mlađi, jači, brži - nepostojano a: sretan – sretniji - umetnuto l – b, p, m, v ispred j: grub – grublji, glup – gluplji - jednačenje po zvučnosti - - jednačenje po mjestu tvorbe - - ispadanje suglasnika - NEPRAVILNA NASTAVAK - ŠI NASTAVAK (J)I NASTAVAK IJI samo neki pridjevi samo tri pridjeva - s dugim naglaskom - na ak, ek, ok, eo (el) - s kratkosilaznim naglaskom - višesložni pridjevi dobar – bolji, zao – gori, malen – manji, velik – veći, dug – dulji/duži lak – lakši,mek – mekši, lijep - ljepši - jači, luđi, bjelji, crnji, gluši, krnji, riđi, vrući - blizak – bliži, dalek – dalji, debeo – deblji - širok, težak – širi, teži - gorak - gorči - stariji, vještiji, zdraviji, raniji, straniji, šturiji - miliji, zreliji, truliji - bistar – bistriji, bijesan – bjesniji/bješnji - krotak – krepči, krjepči, krepkiji, krjepkiji -mrzak – mrži, mrskiji BROJEVI - riječi kojima se izriče koliko čega ima i koje je što po redu - broj : vrsta riječi - brojka: znamenka - brojiti: glagol, broj jedinica u nečemu - brojenje: glagolska imenica 25 – dvadeset (i) pet 200 – dvjesto, dvije stotine 75. – sedamdeset peti 11/34 – jedanaest tridesetčetvrtina 12, 75 – dvanaest cijelih sedamdeset pet *jedanput, jedan puta, prvi put BROJEVNE IMENICE BROJEVNI PRILOZI SROČNOST BROJEVA po obliku imenice, ali označuju brojeve izriču približnu količinu nečega jedan broj je u istom rodu, broju padežu plovi jedan /stotinu i jedan brod a) osobe muškog spola: dvojica b) osobe i životinje različitog spola: dvoje, oboje N, A, V dvoje G dvojega, dvojeg, dvoga D dvojemu, dvomu, dvom L dvojem, dvome Idvojima, dvojim, dvoma broj + ak (sufiks –ak: otprilike) desetak, petnaestak, stotinjak pleonazam – iziricanje jednog te istog sadržaja istodobno dvama izrazima (oko desetak, silaziti dolje, no međutim) dva, tri, četiri imenica u jednini, predikat u množini plove dva/tri broda pet i nadalje imenica i predikat u jednini plovi pet/deset brodova sedam brodova čeka GLAGOLI RADNJE namjerno, svjesno djelovanje - aktivnost krenuti, pogledati, okrenuti se, otići, primorati, voziti STANJA nenamjerno djelovanje, uzrok prirodni zakoni zbivaju se u prirodi ili čovjeku zadrhati, buditi se, tugovati, nastajati, mračiti se, prestrašiti se, cvjetati, prestrašiti se ZBIVANJA nedjelovanje, ništa se ne radi ili zbiva stajati, biti, živjeti, nalaziti se, spavati, biti, boraviti GRAMATIČKE KATEGORIJE GLAGOLA LICE prvo lice – govornik drugo lice – sugovornik treće lice – negovorno lice ili ono o čemu se goovri BROJ jednina množina VRIJEME prošlo (perfekt, aorist, imperfekt, pluskvamperfekt) sadašnje (prezent) budućnost (futur prvi, futur drugi) VID svršeni – završen početak radnje/kraj radnje/radnja u cjelini (potrčati/ istrčati/pretrčati) nesvršeni – trajni (trčati, skakati, plivati), učestali (pretrčavati, preskakivati) –iva, iva dvovidni – biti, objedovati, ručati, čuti, -irati (telefonirati, organizirati) NAČIN indikativ – izjava: crtam imperativ – zapovijed, želja, molba: crtaj! kondicional – uvjet: da imam vremena, crtao bih optativ – želja: živjeli! STANJE aktiv – subjekt vrši radnju pasiv – trpno stanje, subjekt trpi radnju PREDMET RADNJE prijelazni – uza se mogu imati imenicu u A: voditi, očekivati, pitati neprijelazni – ne mogu imati imenicu u A: mirovati, prilaziti povratni . uz povratnu zamjenicu: crvenjeti se, gledati se, osloboditi se GLAGOLSKI OBLICI JEDNOSTAVNI GLAGOLSKI OBLICI SLOŽENI GLAGOLSKI OBLICI INFINITIV pisati, opisati, željeti, izvući GLAGOLSKA VREMENA perfekt pisao sam, izvukao sam GLAGOLSKA VREMENA prezent pišem, želim pluskvamperfekt bijah pisao, bjeh izvukao aorist opisah, izvukoh futur prvi ja ću pisati, uzvući ću imperfekt pisah, željah GLAGOLSKI NAČINI indikativ pišem futur drugi budem pisao, budem želio imperativ piši, izvuci GLAGOLSKI NAČINI indikativ neutralan optativ pisao, izvukao GLAGOLSKI PRIDJEVI radni pisao, želio trpni pisan, željan pogodbeni kondicional prvi bih pisao, bih izvukao GLAGOLSKI PRILOZI sadašnji pišući, želeći prošli opisavši, izvukavši kondicional drugi bio bih pisao, bio bih želio JEDNOSTAVNI GLAGOLSKI OBLICI - infinitiv – neodređeni glagolski oblik – nema oznaku lica, broja, vremena, načina - završava na – ti ili – ći (gledati, ići) -infinitivna osnova – dobiva se odvajanjem nastavka - ti ili –ći - dvomorfemske osnova – kuc-a-ti (sufiksalni morfem i nastavak) -promjena vida –a: lupati – PERFEKTIVIZACIJA – tvorba svršenih glagola od nesvršenih - nu: lupnuti – IMPERFEKTIVIZACIJA – tvorba nesvršenih glagola od svršenih -prezent- - jednostavni glagolski oblik koji se tvori i od svršenih i od nesvršenih glagola - nastavci: - em, eš, e, emo, ete, u - jem, ješ, ej, jemo, jete, ju - im, iš, i, imo, ite, e - am, aš, a, amo, ate, aju - prezentska osnova – treće lice množine prezenta : tek –u, pek –em, skak – jem, obuk- -aorist - - radnja koja se zbila neposredno prije trenutka kada se o njoj govori - tvori se od svršenih glagola na koju se dodaju nastavci : - osnova završava na samoglasnik: h, Ø, Ø, smo, ste, še - osnova završava na suglasnik: oh, e, e, osmo, oste, oše - imperfekt - - radnja koja je trajala u prošlosti - tvori se od nesvršenih glagola – prezentske ili infinitivne osnove i nastavka - nastavci – ah, aše, aše, asmo, aste, ahu - jah, jaše, jaše, jasmo, jaste, jahu - ijah, ijaše, ijaše, ijasmo, ijaste, ijahu - imperativ - - glagolski način kojim se izriče zapovijed, zabrana, opomena, savjet, molba i sl. - oblici samo za 2. lc. jd. i 1. i 2. lc. mn. -tvori se od prezentske osnove i nastavka -Ø, -mo, -te (ispred je j): čujmo, obujmo, čujte, obujte -i, -imo, -ite (glagoli na –em ili –im): berimo, berite -ji, jimo, jite (glagoli na –ati s prezentom na –em): držite -aj, ajmo, ajte (glagoli na –ati s preznetom na –am): znajmo -glagolski pridjevi - - ima osobine glagola i pridjeva -glagolski pridjev radni(aktivni) -služi za tvorbu glagolskih oblika (perfekta, pluskvamperfekta, futura drugog i kondicionala) -infinitivna osnova i nastavci: o, la, lo, lo, le, la -glagolski pridjev trpni (pasivni) -služi za tvorbu pasiva - infinitivna osnova i nastavci –n/en/jen/t, na, no, ni ne na -glagolski prilozi- - osobine glagola (vid) i priloga (uvjeti vršenja glagolske radnje) -glagolski prilog sadašnji – radnja koja se događa u isto vrijeme kao i radnja izrečena glavnim glagolom -3. lc. mn. nesvršenih glagola + -ći = trčeći, čitajući - glagolski prilog prošli – radnja koja je prethodila radnji glavnog glagola - infinitivna osnova svršenih glaogla + (a)vši =razmislivši, opisavši SLOŽENI GLAGOLSKI OBLICI -perfekt- prošla svršena radnja - tvori se od prezenta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (vidio sam, vidjeli smo) -pluskvamerfekt – radnja koja se dogodila prije neke druge radnje u prošlosti - tvori se od perfekta ili imperfekta glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (bio sam/bijaše/bjeh radio, bili smo/bijasmo/bjesmo radili) - futur prvi - -tvori se od nesvršenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva (pjevat ću) -futur drugi – izriče radnju koja prethodi budućoj radnji, ili radnja koja će se vršiti usporedno - tvori se od dvovidnog prezenta pom. gl. biti i glagolskog pridjeva radnog (budem pjevao) -pogodbeni način- - kondicional prvi (sadašnji) – izriče uvjet pod kojim će se vršiti radnja glagolske rečenice - tvori se od nenaglašenog aorista pomoćnog glagola i glagolskog pridjeva radnog (pjevao bih) - kondicional drugi (prošli) – radnja koja se mogla izvršiti u prošlosti - tvori se od kondicionala prvog pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog (bio bih pjevao) BITI HTJETI PREZENT jesam (sam), jesi (si), jest (je) jesmo (smo), jeste (ste), jesu (su) hoću (ću), hoćeš (češ), hoće (će) hoćemo (ćemo), hoćete (ćete), hoće (će) AORIST bih, bi, bi bismo, biste, biše (bi) htjedoh, htjede, htjede htjedosmo, htjedoste, htjedoše IMPERFEKT bijah/bjeh, bijaše/bješe, bijaše/bješe bijasmo/bjesmo, bijaste/bjeste, bijahu htijah, htijaše, htijaše htijasmo, htijaste, htijahu IMPERATIV -, budi, (neka bude) budimo, budite, (neka budu) / GLAGOLSKI PRIDJEV RADNI bio, bila, bilo bili, bile, bila htio, htjela, htjelo htjeli, htjele, , htjela GLAGOLSKI PRILOG budući/bivši hoteći/htijući, htjevši PERFEKT bio sam, bio si, bio je bili smo, bili ste, bili su htio sam, htio si, htio je htjeli smo, htjeli ste, htjeli su PLUSKVAMPERFEKT bio sam/bijah/bjeh bio, bijaše, bijaše bili smo/bijasmo/bjesmo, bijaste, bijahu bio sam htio/bijah htio/bjeh htio, bijaše htio bili smo htjeli FUTUR I. bit ću, bit češ, bit će bit ćemo, bit ćete, bit će htjet ću, htjet češ, htjet će htjet ćemo, htjet ćete, htjet će FUTUR II. budem bio, budeš bio, bude bio budemo bili, budete bili, budu bili budem htio, budeš htio, bude htio budemo htjeli, budete htjeli, budu htjeli KONDICIONAL I. bio bih, bio bi, bio bi bili bismo, bili biste, bili bi htio bih, htio bi, htio bi htjeli bismo, htjeli biste, htjeli bi KONDICIONAL II. bio bih bio, bio bi bio, bio bi bio bili bismo bili, bili biste bili, bili bi bili bio bih hito, bio bi htio, bio bi htio bili bismo htjeli, bili biste htjeli, bili bi htjeli NEPROMJENJIVE RIJEČI PRILOZI - riječi koje se prilažu glagolima i označuju vršenje glagolske radnje PITANJA PRIMJER MJESNI gdje? kamo? kuda? odakle? dokle? tu, ovdje, ovuda, tamo, onuda, odatle, izbliza VREMENSKI kada? otkad? dokad? jučer, sutra, danas, odmah, oduvijek, već, zatim, dogodine UZROČNI zašto? zbog čega? zato, stoga NAČINSKI kako?na koji način? teško, tromo, brzo, iznenada, jedva, napamet, uzalud KOLIČINSKI koliko? koliko puta? ovoliko, toliko, malo, potpuno, pomalo, triput -OSOBITOSTI - - treba razlikovati vezu prijedlog + imenica od priloga: s mjesta – smjesta Pomakni se s mjesta. (priložna oznaka mjesta – s mjesta na kojem stojiš= Kreni smjesta! (priožna oznaka vremena – odmah) - načinski prilozi i opisni pridjevi : pridjev – kakav? (brz); prilog – kako? (brzo) - mjesni prilozi: gdje – mjesto – ovdje, tu (Živim u Zagrebu) kamo – cilj kretanja - tamo, nekamo (Putujem u Split) kuda – smjer, pravac kretanja – ovuda, onuda (Putujem preko Knina) - dva značenja – blizu, prije, poslije – vrijeme i mjesto još, upravo – vrijeme i način skroz – mjesto i način VEZNICI - povezuju dvije riječi, skupine riječi ili rečenice VRSTE VEZNIKA ZAREZ SASTAVNI i, pa, te, ni, niti ne piše se RASTAVNI ili ne piše se SUPROTNI a, ali, nego, no, već uvijek se piše ISKLJUČNI samo (što), tek (što), jedino (što) uvijek se piše ZAKLJUČNI dakle, zato, stoga uvijek se piše VEZNICI ZAVISNIH REČENICA veznik: da, ako, jer, ipak, iako odnosne zamjenice: tko, što prilozi: kamo, kada samo u inverziji PRIJEDLOZI - riječi koje pokazuju različite odnose između onoga što znače imenice i ostalih riječi u rečenici -prijedlog + imenica = prijedložni izraz PRIJEDLOZI UZ PADEŽE S GENITIVOM – mjesto, vrijeme, uzrok, svrha bez, poput, do, iz, iza S DATIVOM – cilj kretanja, suprotstavljanje k(a), nasuprot, unatoč, usprkos S AKUZATIVOM – mjesto, vrijeme, namjera na, o, po, u, kroz, među, mi, o, nad, pod, pred, uz, niz, za S LOKATIVOM – mjesto, vrijeme, način na, o, po, prema, pri, u S INSTRUMENTALOM – društvo, mjesto među, nad, pod, pred, sa, za - neki prijedlozi slažu se s dvama padežima - na, o, po – s A i L (na stol, na stolu) - među, nad, pod, pred – A i I (među prijatelje, među prijateljima) - s(a) – G i I (sa zgrade, sa susjedima) - neki prijedlozi slažu se s trima padežima - u – G, A, L (u prijateljice, ulazi u, u kući) - za – G, A, I (za starih vremena, zašlo je za oblake, za planinom) - sinonimni prijedlozi – prijedlozi koji znače isto – kraj, pokraj OSOBITOSTI - unatoč, usprkos, nasuprot, radi – samo iza imenice (Govorim to tebe radi) - neki prilozi mogu biti prijedlozi – poslije, prije, više, niže, blizu (Ne prilazi joj blizu – Stanujem blizu) - zbog – uzrok i radi – namjera - kroz – označava kretanje, ne sredstvo: pravilno: Prolazim kroz vrata; ne – Kroz učenje postajem bolji ČESTICE - mogu promijeniti značenje rečenice – služe za (pre)oblikovanje rečeničnog ustrojstva UPITNE li, zar POTVRDNE/NIJEČNE da, ne ZAPOVJEDNE neka OSTALE evo, eto, eno, čak, god, put UZVICI - nepromjenjivevrste riječi kojima izražavamo osjećaj, raspoloženje, dozivamo, potičemo, oponašamo VRSTA PRIMJER OSJEĆAJ, RASPOLOŽENJE oho, bravo, ua, aha DOZIVANJE, POTICAJ hej, oj, iš, mic OPONAŠANJE pljus, tres, buć, mljac SINTAKSA - dio gramatike koji proučava pravila po kojima se riječi slažu u spojeve riječi (sintagme) i rečenice, a rečenice u složene rečenice i tekstove - sintaktičke jedinice jesu riječ, spoj riječi (sintagma) i rečenicaparadigmatski odnosi Postavit će netko pitanje. Postavlja nekomu pitanje. Postavio je o nekom pitanje. sintagmatski odnosi - paradigmatski odnosi – zasnovani na odabiru ili selekciji - odnosi između odabrane jedinice i druge jedinice koja se mogla naći umjesto nje na tom mjestu - sintagmatski odnosi – utemeljeni na razmještaju ili kombinaciji oblika riječi – jedna jedinica otvara mjesto drugoj IMENSKE RIJEČI IMENICE samostalne riječi mogu imati službu bilo kojeg rečeničnog dijela PRIDJEVI u službi atributa ili imenskog predikata ZAMJENICE odnose se na imenice ili pridjeve pa im je služba u rečenici poput njihove BROJEVI uz imenicu kao njezin atribut dio imenskog predikata ili subjekt GLAGOLI gotovo uvijek predikat otvara mjesto ostalim rečeničnim dijelovima – predikatne kategorije infinitiv – subjekt gl. prilozi – predikatni proširak gl. pridjevi - atribut prijelazni – izravni objekt neprijelazni – neizravni objekt povratni – subjekt i objekt ista osoba PRILOZI izričemo priložne oznake mogu biti dopuna pridjevima ili drugim prilozima SINTAGMA - spoj riječi sastavljen od najmanje dviju punoznačnih riječi (sastavnica sintagme) koje su međusobno gramatički povezane i ima cjelovito značenje - jedna od tih riječi uvijek je njezina glavna sastavnica, a ostale su zavisne (dodaci glavnoj i pobliže označuju njezino značenje) - punoznačne riječi – LEKSIČKO I GRAMATIČKO ZNAČENJE - sve promjenjive riječi + prilozi - nepunoznačne riječi – LESKIČKO ZNAČENJE – prijedlozi, veznici, uzvici, čestice VRSTE SINTAGMI GRAMATIČKE VEZE SROČNOST (KONGRUENCIJA) slaganje glavne i zavisne sastavnice unutar sintagme u rodu, broju i padežu potpuna: zavisna sastavnica:pridjev (tiha noć) djelomična: zavisna sastavnica: imenica (grad Vinkovci, rijeka Drava) imenska sročnost : atributna i apozicijska (imenica) moja sestra, sestra Ana, moja sestra Ana UPRAVLJANJE (REKCIJA) glavna sastavnica upravlja gramatičkim osobinama zavisne glagol koji traži dopunu u određenom padežu nesročni (imenski) atribut:imenica upravlja gramatičkim svojstvima druge imenice – upravljanje (vrata kuće, čaša vode) jako upravljanje: određena leksičko-gramatčka svojstva, zavisna sastavnica ne može se izraziti drugačijim riječima (obraniti dijete, pjevanje pjesme) slabo upravljanje: uvjetovano samo leksičko značenje, zavisna sastavnica može se preoblikovati (lutati poljem – lutati po polju) PRIDRUŽIVANJE veza među sastavnicama u kojoj je zavisna sastavnica nepromjenjiva riječ, a glavna glagol nepromjenjiva sastavnica – prilog (putovati dugo, trčati brzo) ili infinitiv ili gl. prilog ( željeti pitati, pjevati ležeći) jede stalno PREMA SLUŽBI ODREDBENA (ATRIBUTNA) odnos između imenice i atributa/apozicije najčešće rezultat sročnosti (i upravljanja) zavisna određuje glavnu pridjevna – pridjevni atribut (dosadni ljenjivac, moja Ana) imenska – nesročni atribut i apozicija (komad drveta, tigar Diego, sestra Ana) upravljanje – doba leda, čokoladu od lješnjaka DOPUNSKA (OBJEKTNA) glavna je sastavnica uvijek glagol, a zavisna imenska riječ u nekom od kosih padeža ili prijedložni izraz rezulat upravljanja zavisna prema glavnoj kao njezina dopuna ili objekt tražiti ljude, čeznuti za domom, jede čokoladu OKOLNOSNA (ADVERBIJALNA) glavna je sastavnica glagol, a zavisna označuje okolnost, tj. odnosi se prema glavnoj kao priložna oznaka rezultat pridruživanja i upravljanja hodati sporo, otisnuti se veslima, jede stalno REČENICA diskurz – jezična jedinica najviše razine u kojoj postoje odnosi međusobne zavisnosti - potpuni jezični izraz koji sadrži sve što je trebalo i htjelo reći – dovršenost -rečenica – dio diskurza koji i sam može biti diskurz ČLANJIVOST REČENICE - samostalni (glavni) i nesamostalni (sporedni) rečenični dijelovi -predikat je središte rečenice i otvara mjesto svim ostalim rečeničnim dijelovima - samostalni (glavni) rečenični dijelovi: predikat, subjekt, objekt, priložna oznaka - nesamostalni (sporedni) rečenični dijelovi: atribut i apozicijaPRILOŽNE OZNAKE ATRIBUT svoj ATRIBUT rimski ATRIBUT bogati IZRICANJE VREMENA apsolutna uporaba – promatramo vrijeme u kojem se govori sadašnjost – prezent nesvršenih glagola. Pričam s tobom. prošlost – aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt budućnost – futur prvi i futur drugi relativna uporaba – vrijeme o kojem se govori sadašnjost – prezent (U hrvatsku dolazi milijun gostiju ovoga ljeta – buduće vrijeme), vremenski prilog (danas), glagolski prilog sadašnji (posremajući) prošlost – aorist (šo rekoh, ne porekoh – buduće vrijeme), vremenski prilog (jučer), glagolski prilog prošli (završivši) budućnost – futur prvi (tko će znati, možda su lagali – sadašnjost), vremenski prilog (sutra) izricanje načina – indikativ, imperativ, kondicional, optativ, prilogom PREDIKAT - temelj rečeničnog ustrojstva – sam sebi otvara mjesto u rečenici - predikatne kategorije – upravlja ostalim rečeničnim dijelovima VRSTE PREDIKATA GLAGOLSKI PREDIKAT IMENSKI PREDIKAT jedan jednostavni ili složeni glagolski oblik Čitaš novine? Sve smo se dogovorili dva ili više glagola To bi se baš moglo reći. oblik pomoćnog glagola biti i imenske riječi Tolkien je pisac. (spona + imenica) On je bio omiljen. (spona + pridjev) Prstenova družina bit će prva. (spona + broj) predikatni proširak: imenski ili glagolski dio koji se dodaje predikatu Otišli smo sretni. Razmišljajući, gubio je mir. neoglagoljena rečenica: predikat nije izrečen Vatra! U pomoć! SUBJEKT - izričemo ono o čemu se u rečenici govori - izriče na što se odnosi obavijest izrečena predikatom – odgovara na pitanja tko? što? - uvijek izrečen nominativom bilo koja imenska riječ imenica Čokolada je u Šivarsku stigla 1697. zamjenica I neka netko kaže da se nije dobro sjetio. pridjev Takav proizvod mudar ponudi, a pametan prihvati. broj Drugi je ustvrdio da nije dokazano. neizrečeni (skriveni) subjekt subjekt se ispušta jer je poznat iz predikata Danas ću učiti. (ja) besubjektna rečenica Po svijetu se priča o tome (bezlična rečenica) OBJEKT (PREDMET RADNJE) - kad određujemo objekt gledamoizdvojen glagol – prijelazni A (koga? što?) - neprijelazni – drugi padež, osim V i N VRSTE OBJEKTA IZRAVNI NEIZRAVNI uvode ga prijelazni glagoli uvode ga neprijelazni glagoli radnja zahvaća čitav objekt radnja ne zahvaća čitav objekt gotovo uvijek u A može se izreći G koji se može zamijeniti A - dijelni G Kupio sam jabuka. - slavenski G Ne vidim kraja može biti u G, D, A s prijedlogom, L, I Sjetili smo se početka. Ani se to neće svidjeti. Pitaju za tebe. Dobro smo razmislili o svemu. Želim razgovarati s tobom. uvijek bez prijedloga Dobili smo novine. Pročitaj program. besprijedložni Pročitaj nam ulomak. prijedložni – prijedlog + imenska riječ Pričaju o tebi. Znamo za izlet. PRILOŽNA OZNAKA - riječ ili sintagma kojom se izriču okolnosti vršenja glagolske radnje PRILOŽNA OZNAKA MJESTA gdje? kamo? kuda? odakle? dokle? Dolazim iz kina. VREMENA kad? otkad? dokad? koliko dugo? Sinoć su stigli gosti. NAČINA kako? na koji način? Brzo smo trčali. UZROKA zašto? zbog čega? što je razlog? Odmorit ću se zbog iscrpljenosti. NAMJERE radi čega? s kojom namjerom? Idem na Rab radi odmora. KOLIĆINE koliko? koliko puta? Previše ste neodlučni. SREDSTVA čime? Takvom olovkom možete pisati. POSLJEDICE s kojom posljedicom? Smijmo se do suza. POGODBE (UVJETA) pod kojim uvjetom? Bez truda nema uspjeha. DRUŠTVA s kim? Pekar priča s Verom o vremenu. DOPUŠTANJA unatoč čemu? Dobri su slušatelji unatoč umoru. IZUZIMANJA osim čega? izuzimajući što? Svi su pljeskali osim nekolicine. OBJEKT PRILOŽNA OZNAKA ZNAČENJE dio glagolske radnje okolnosti glagolske radnje ODABIR prema predikatu (glagolu) prema predikatu UVRŠTAVANJE mjesto otvara glagol (upravljanje) mjesto otvara predikat (upravlj., priduž.) OBLIK unaprijed određen oblik može se prepričati IZRICANJE ne morže se izreći prilogom izriće se uglavnom prilogom PADEŽ ne može biti u nominativu i vokativu bilo koji padež (N uz kao) ATRIBUT - dodatak imenici ili imeničkoj zamjenici koji pobliže određuje njezino značenje - koji? čiji? kakav? kolik? - pridjevni atribut – izriče se pridjevom, zamjenicom i brojem, a slaže se u rodu, broju i padežu - imenski atribut – izriče se imenicom i nije u istom padežu kao imenica – nesročni atribut -atributni skup - svaka imenica ima svoj atribut (cijeli, dugački niz i slamnatih snopića) APOZICIJA - imenica koja se dodaje drugoj imenici i slaže se s njom u padežu - može biti: dodatak imenici u službi subjekta (Moj prijatelj Ivan putuje u Veronu.) dodatak imenici koja je dio imenskog predikata (To je moj sin Ivo.) dodatak imenici u službi objekta (Pogledajte rijeku Koranu) dodatak imenici u službi priložne oznake (Često odlazimo na planinu Velebit.) REČENICA REČENICE PO SASTAVU jednostavna rečenica složena rečenica proširena neproširena zavisno složena nezavisno složena rečenični niz 1. SKLAPANJE POVEZIVANJEM ishodišne rečenice mogu se sklopiti u složenu povezivanjem veznikom 2. SKLAPANJE NIZANJEM ishodišne rečenice mogu se sklopiti u složenu nizanjem, bez veznika 3. SKLAPANJE UVRŠTAVANJEM jedna (zavisna) ishodišna rečenica uvrštava se u gramatičko ustrojstvo druge (glavne) – tako nastaju zavisno složene rečenice NEZAVISNO SLOŽENE REČENICE VRSTA VEZNICI PRIMJER SASTAVNE i, pa, te, ni, niti Susak je jedinstven i na njemu nema kamenčića RASTAVNE ili Na Susku nema zemlje ili nam se samo čini. SUPROTNE a, ali, nego, no, već Na Jadranu ima otoka, ali jedini je Susak od pijeska ISKLJUČNE samo (što), jedino (što), tek (što) Jadranski otoci su kameni, samo je Susak pješčani ZAKLJUČNE dakle, zato, stoga, pa Susak je pješčan, stoga je jedinstven PISANJE ZAREZA sastavne i rastavne obično se ne odvajaju zarezom suprotne, isključne i zaključne uvijek se odvajaju zarezom iznimka: ako je u jednoj rečenici komparativ, a druga započinje veznikom nego ZAVISNO SLOŽENA REČENICA rečenični niz – nastaje nizanjem jednostavnih rečenica - sastavne: Snijeg je pao, ulice su bile skliske. - rastavne: Došao - ne došao, skup će se održati -suprotne: Svi su se vratili – ona nije došla. -mnogostruko složena rečenica: sastoji se od više zavisnih i nezavisnih rečenica VRSTA VEZNICI PRIMJER PREDIKATNA da, odnosne zamjenice Ljudi su bili da ih nema normalnijih SUBJEKTNA da, odnosne zamjenice i prilozi Tko nema veliku tajnu, ne ulazi. OBJEKTNA da, odnosne zamjenice, prilozi Odgovorio je da on prodaje tajne. ATRIBUTNA da, odnosne zamjenice i prilozi Posjetit ću prodavaonicu u kojoj prodaju tajne. PRILOŽNA MJESNA mjesni prilozi Susreli smo ih gdje ih nismo očekivali. VREMENSKA vremenski prilozi i veznički izrazi (prije) Susreli smo ih kada je pao mrak. NAČINSKA kako, kao što Ljude procjenjujem kako najbolje znam. UZROĆNA jer, zato što, budući da, jer Volim ih više jer se dobro razumijemo. NAMJERNA namjerni veznici (da, kako) Izlazim da se odmorim od obaveza. POSLJEDIČNA da Sunce je tako jako da se skrivaju po kućama. DOPUSNA iako makar, premda Iako se nije snašla, ostala je. POGODBENA STVARNA ukoliko, ako, li Ukoliko kasnite, javite mobitelom. MOGUĆA ako, kad(a) Kada bi se svatko nečega odrekao, bilo bi lakše. NESTVARNA da, kad(a) Da smo krenuli na vrijeme, stigli bismo. ZAREZ inverzija – zavisna + glavna kada je rečenica umetnuta REČENICA KAO OBAVIJESNA JEDINICA -analizirajući rečenicu analiziramo obavijesno ustrojstvo koje se sastoji od dijela koji je već poznat i novog djela -tema – manje obavijestan dio koji nam je već poznat - rema – dio koji nosi novu informaciju