EUGEN KUMIČIĆ – O ROMANU - temelj romanu mora biti shvaćanje istine, poimanje realnosti: pisac mora imati soli u glavi, zdrav razum i zdrave oči govori kako ima školovanih slikara koji ne znaju slikati, a isto to može se primijeniti i na pisce nije teško izmisliti neistinite ljude, ali je zato teško prikazati ljude od mesa i kosti, ljude koji se smiju i plaču, lijepe i ružne ljude, čiste i blatne... – što je pisac naravniji to je bolji Guerazzi, Sue, Dumas, Gulatieri i mnogi drugi pisali su imaginativne priče hvali Balzaca jer je opisao svoje vrijeme naravno i istinito hvali i Turgenjeva, Daudeta, Zolu, Gogolja, Flauberta... – dok čitaš njihove romane, čini ti se kao da te ljude znaš godinama, uspiješ spoznati sve njihove osjećaje, ciljeve i zablude neprijatelji naturalizma su čudnovati ljudi; Zolu kritiziraju, govore da su mu knjige nepristojne i da nisu za mlade ljude – Kumičiću je to smiješno, smatra da su i naturalističke knjige znanost jednako kao i medicinske knjige Zola bezobzirno otkriva svaku društvenu ranu, ali ne može probuditi u razumnom čovjeku grješne misli nego ga prisiliti da se zgraža i razmišlja uspoređuje ga sa Shakespeareom i njegovim djelom „Konac dobar, sve u redu“, samo što se Shakespearea nitko ne usudi kritizirati jer je velikan što je uzrok tomu kritiziranju? Običaji, odgoj, društvo u kojemu čovjek živi iako se o Zoli govori svašta, nema dvojbe da je on nedostižan majstor da neki talijanski i francuski pjesnik ispjeva pjesmu o ljepoti svojega jezika i da u toj pjesmi govori narodu da ne smije zanemariti svoj jezik, svi bi ostali u čudu jer bi ta pjesma uvrijedila narod; kod nas je drugačije – navodi Preradovića i njegove pjesme o jeziku za primjer; kaže da je teško onome narodu kojemu treba držati prodike da ljubi - - - - - svoj jezik; kaže da se većina velikih pisca pojavila iz velikih nesreća, a kod nas je skoro sva poezija posljedica raznih narodnih katastrofa - po Zoli, svijet je pokvaren, što nam potvrđuju znanci i prijatelji; Kumičić je to primijetio u raspravama koje su se vodile o samome Zoli- iako su ti ljudi govorili za Zolu kako je nepristojan, u tim raspravama o njemu koristili su puno gore izraze nego što su oni koje je Zola koristio u svojim romanima pita tko je moralniji: Dumas sin ili Zola? Dumas u „Gospođi s kamelijama“ prikazuje bludnicu Margueritu koja šapće na uho mladićima da ju ljube jer je to nevin anđeo. Nasuprot njemu, Zola bezobzirno otkriva svu trulež u kojoj caruje Nana te viče lakoumnim muževima da se vrate svojoj ženi i djeci, a da ne troše imetak na tako ogavnog stvora. „Gospođa s kamelijama“ izvodi se posvuda jer ljudi žele sablazni, ali u finim rukavicama. Navodi primjer jednog supruga – bio je nevjeran svojoj ženi, imao je ljubavnicu, ali nakon što je pročitao Nanu, opametio se. - - takve knjige uspijeva pisati samo Zola – svi oni koji ga pokušaju slijediti pretjeraju govori kako i u Hrvatskoj ima pisaca koji nemaju zdravih očiju – jedan domaći pisac piše o tome kako mala četa stupa bujnom livadom i pri tome se trudi prikazati kako je trava na toj livadi gusta i svježa, a zatim kaže kako se pred tom četom dizala i vitlala prašina – ta se slika osniva na imaginaciji (otkud prašina na bujnoj livadi); jedan pisac opisuje slikovito – kako se diže sunce iz mora u Kvarnerskom zaljevu – to ne može biti jer je Kvarner zaokružen gorama; govori kako su tim piscima oči bolesne, u njihova djela jest uloženo mnogo truda, ali su ona nenaravna, izmišljena... roman u kojem nema shvaćanja realnog svijeta, malo vrijedi za Šenou kaže da je imao zdrave oči, složili su se da je najbolji njegov roman „Mladi gospodin“ jer je napisan istinito, vješto i duhovito kad pisac opisuje ljude koji nisu postojali, može mirno spavati jer nije uvrijedio nikoga od svojih suvremenika, zato svi to rade ima velikih pisaca koji ne otkrivaju ničije rane, koji opisuju dobre ljude; navodi za primjer pripovijetku „Pavao i Virginija“; pita se zašto ne smiju postojati i oni koji će opisati pokvarene i zle ljude baš kao što su u toj pripovijetci opisani dobri - - - - - za naturalizam kaže da je povratak k izvoru, k naravi; pisac ne treba opisivati ono što nikada nije vidio, treba tražiti izvore; ako želi napisati roman o trgovačkom svijetu mora izaći i razgovorati s trgovcem koji će mu ispričati sve o svom životu; tek nakon proučavanja može pisati roman stvaran život nalazi se oko svakog pisca, ali oni ne vide ono što im je pred očima, nego se zalijeću u lažni svijet imaginacije - evo i dio iz one skripte koji može biti koristan: . Njegov esej O romanu (1883) može se po značenju usporediti sa Šenoinim člankom Naša književnost (1865). U njemu Kumičić staje u obranu tendenciozne književnosti, razmatra moderni roman kao plod znanstvenog promatranja; pisac se ne smije zanositi maštom nego pažljivo promatrati život u svim njegovim oblicima, a građa za umjetninu može biti sve – i lijepo i ružno (…).Takvi nazori izazvali su otpor hrvatskih književnika koji su se držali nastavljačima tradicije, okupljenih oko Vijenca i Matice hrvatske.